Hrvatska od samostalnosti bilježi jako negativne demografske trendove, što je dijelom rezultat prirodne demografske tranzicije, ali s obzirom na ostale društveno-ekonomske parametre izgleda da je ta demografska tranzicija prenaglašena i prebrza. Hrvatska ni prije demografske tranzicije nije bila gusto naseljena država, a i ta naseljenost je bila vrlo neravnomjerno raspoređena. Iako sličan problem imaju sve postsocijalističke države, u Hrvatskoj je pad broja stanovništva i njegov neravnomjerni razmještaj posebno izražen. Problem je u početku bio u velikoj razlici između broja umrlih i broja rođenih, tj. natalitet je bio puno manji od mortaliteta, što stvara velike ekonomske, a time i društvene probleme.

Kada stanovništvo stari, a natalitet pada, prvi problem koji se pojavljuje je pitanje održivosti mirovinskog sustava. Taj problem je u Hrvatskoj posebno izražen, jer naš mirovinski sustav funkcionira po principu „međugeneracijske solidarnosti“ tj. trenutna radna snaga iz svojih plaća izdvaja dio koji se redistribuira starijim generacijama u mirovini. To samo po sebi nije nužno negativno, dapače ako imate nekoliko radnika na jednog umirovljenika onda raspoređuje teret „uzdržavanja“ jedne osobe na više plaća. Međutim, kako zbog lošeg ekonomskog stanja s visokom nezaposlenošću, kako zbog demografske tranzicije i manjka mlade radne snage, omjer između radnika i umirovljenika postaje sve nepovoljniji, a danas iznosi jedva nešto više od jednog radnika na jednog umirovljenika.

Što to znači?

Ukratko, svaki radnik radi za svoju plaću i za jednu mirovinu. I ne samo to, kako otprilike jedna trećina zaposlenih radi u javnom sektoru kojemu se plaće isplaćuju iz proračuna, dolazimo do činjenice da dvije trećine zaposlenih koje rade u privatnom sektoru, moraju uplaćivati u proračun dovoljno novca i za sve mirovine (svaki radnik za jednog umirovljenika) i za plaće radnicima u javnom sektoru koji se financiraju iz državnih i lokalnih proračuna. I tu se krije razlog i niskih neto plaća i još nižih mirovina. Jednostavno je takvo stanje neodrživo, a bit će još gore, te se trenutno održava samo uz pomoć zaduživanja što samo odlaže krah mirovinskog sustava. To je simptom kolektivističkog sindroma i nasljeđa socijalizma u kojem se radi za „opće dobro“ umjesto za „individualno dobro“. Da su svi ti umirovljenici kroz svoj radni vijek sami sebi izdvajali za buduće mirovine, umjesto nakaradnog sustava „međugeneracijske solidarnosti“, problem ne bi postojao. Samo jedan od brojnih primjera kako kolektivistički sindrom općeg interesa na kraju uvijek završi kao društveni teret i jedna od stvari koja usporava napredak.

U kontekstu demografske obnove i traženju politika koje bi do nje dovele, pojavila se ideja da majke kućanice također trebaju imati pravo na mirovinu pa i garantirani mjesečni dohodak, bez obzira na radni staž. Po tom pitanju postoji puno problema, a objašnjenja onih koji se za to zalažu su kontradiktorna.

Prvo, trenutni mirovinski sustav nikako ne bi izdržao taj dodatni teret. Trenutno je omjer približno jedan radnik na jednog umirovljenika, a od tih radnika jedna trećina njih radi u javnom sektoru koji je neto primalac iz proračuna te se sustav održava jedino velikim zaduživanjem i prebacivanjem problema na sljedeće generacije. Sustav apsolutno ne može izdržati dodatni teret, posebno ne toliko veliki odjednom.

Drugo, moram primijetiti da su po ovom pitanju ljevičari odjednom postali jako zainteresirani za žene kućanice, koje im tradicionalno nisu bile pretjerano simpatične jer je koncept žene kao majke i kućanice tradicionalan i konzervativan, što je „progresivnoj“ ljevici ideološka suprotnost, posebno lijevim feministicama koje u ženama koje odlučuju biti kućanice vide svojevoljne sluge i robove nekakvog imaginarnog patrijarhata. Priznajem, još nisam dokučio razlog tomu, ali sam primijetio tu veliku kontradiktornost.

Jedna od glavnih kritika „progresivne“ ljevice upućena tradicionalnoj nukleusnoj obitelji u kojoj muškarac radi i financijski skrbi o obitelji, a žena vodi kućanstvo i odgaja djecu, je taj da u takvom sustavu je žena potpuno financijski ovisna o muškarcu i prisiljena podnositi stvari koje inače ne bi jer nije u mogućnosti sama ostvariti financijsku samostalnost. Sasvim legitimna kritika, bez sumnje.

Međutim, začuđuje ideja da ulogu muškarca tj. muža kao financijskog skrbnika preuzme država. U principu se ništa ne mijenja, žena kućanica ostaje financijski ovisna, ali s jednom bitnom razlikom koja cijelu situaciju čini nemjerljivo gorom.

U tradicionalnoj obitelji, u kojoj je muškarac financijski uzdržavatelj te time financijski kontrolira ženu, ipak žene imaju leverage tj. sredstva „ucjene“ koje mogu koristiti za pregovore i nekakvo oružje, dapače jako moćno, u pregovorima oko financijskih i drugih bračnih prava. Ta sredstva mogu biti djeca, emocije, pa i „dobar glas“. Možda zvučim previše hladan i bešćutan, ali brak je ugovor i serija kompromisa, pregovora i dogovora.

Ali kada je žena kućanica financijski ovisna o državi, ona nema apsolutno nikakav leverage tj. sredstvo ucjene kojim može utjecati na odluke samo države te država od nje može zahtijevati bilo što u zamjenu za financijsko uzdržavanje, bez da ona ima bilo kakva sredstva za pregovore oko uvjeta. I to čini situaciju u kojoj žena kućanica ovisi financijski o državi nemjerljivo gorom od situacije u kojoj ovisi financijski o muškarcu/mužu.

Već sam pisao o tome kako se u samim ideološkim temeljima ljevice nalazi želja za uništenjem tradicionalne monogamne obitelji pa ovoliku zainteresiranost ljevice za ovakvo rješenje mogu samo objasniti time, iako prijedlog nije iniciran od strane ljevice već od strane desnice koja očigledno nije dovoljno inteligentna da shvati da ovime dugoročno rade kontra svojih deklariranih stavova. Razlog tomu je što bi takav sustav rušio podjelu odgovornosti u tradicionalnoj obitelji, gdje je odgovornost muškarca da bude uzdržavatelj, a žene da bude njegovatelj i taj nazovimo ga društveni ugovor je funkcionirao kroz povijest relativno nepromijenjen do novijeg doba.

U situaciji kada država preuzima ulogu uzdržavatelja, sustav se automatski ruši jer jedna strana, muškarac, gubi svoju ulogu. To bi na kraju dovelo do postupnog nestajanja nukleusne obitelji, a bez ikakvog efekta na emancipaciju žena. Dapače, ta situacija bi se vrlo vjerojatno mnogim ženama svidjela te bi imale manje averzija prema tome da budu samohrane majke. A statistika jasno pokazuje da djeca odgojena bez jednog roditelja imaju manje šanse za uspjeh u životu, sklonija su kriminalu, imaju manje dohotke u odrasloj dobi i sami imaju više šanse da završe kao samohrani roditelji. Naravno, to je prosjek i nikako ne znači da će djeca iz obitelji sa samohranim roditeljem nužno biti „gora“ od onih iz tradicionalnijih obitelji, ali podaci jasno pokazuju da je u prosjeku to tako.

U Hrvatskoj općenito postoji općedruštvena ideja da se svaki problem rješava institucionalnim centralnim planiranjem, uspostavom novih zakona i regulacija, formiranjem istražnog povjerenstva, radne skupine ili ministarstva te općenito regulacijom od strane nekakvog državnog tijela. U Hrvatskoj se velik naglasak stavlja na red i pravila iako paradoksalno baš to konstantno slaganje jednog pravila na drugo dovodi do umjetno stvorenog nereda. Mi smo kao država odličan primjer pravila da što su brojniji zakoni, to je slabija pravda.

Istu stvar se želi napraviti i s problemom demografije - oformiti posebno ministarstvo koje će se baviti samo pitanjem demografske obnove, a sve ideje koje bi stajale iza takvog ministarstva se bave parcijalnim rješenjima te krpanjem rupa na trupu broda koji tone, umjesto da se restrukturira cijeli brod. Možemo biti sasvim sigurni da takvo ministarstvo neće baš ništa promijeniti po pitanju demografije, a potencijalno može prouzrokovati mnoge neravnoteže.

Činjenica ostaje da ljudi iz RH ne iseljavaju ni zbog manjka stanova, ni zbog niskih porodiljnih naknada ili dječjih doplataka, već primarno zbog nedostatka posla te svaka politika koja kao cilj ima demografsku obnovu mora primarno raditi na rješavanju tog problema. A problem je čisto ekonomske prirode, ne stambene ili socijalne.

Uzmimo za primjer zemlju kao što je Irska, koja je povijesno imala slične probleme iseljavanja stanovništva, a zadnjih desetljeća ostvaruje jako velike stope gospodarskog rasta te sukladno tome i rasta stanovništva, kako zbog jednih od najboljih stopa nataliteta u EU, tako i zbog pozitivnog neto migracijskog salda. Irska je put od siromašne zemlje iz koje svi iseljavaju, u bogatu u koju svi žele useliti i ima odlične stope nataliteta započela provođenjem ekonomskih politika otvorenog i slobodnog tržišta, smanjenja birokracije i regulacije te smanjivanjem socijalne države i prebacivanjem dijela tih sredstava u obrazovanje. Ukratko, deregulacija, otvorenost i jak ljudski kapital u smislu obrazovanja, doveli su do velikih stranih investicija u Irsku, a kada se sama Irska obogatila tada je ona sama počela ulagati u druge zemlje. Želimo li gospodarski i posljedično demografski oporavak, onda trebamo slijediti stazu koju je utabala Irska, uz naravno određene preinake jer je ipak svaka zemlja specifična. Ali nacrt kako postati od siromašne zemlje iz koje se iseljava, bogata zemlja u koju se useljava, je tu. Samo treba imati političke volje da ga se implementira. A politička snaga proizlazi od birača koji biraju svoje kandidate na temelju politika za koje se zalažu. I zbog toga je vrlo važno educirati glasače o ekonomskim temama, njihovom utjecaju na društvena pitanja te beznačajnosti standardnih ustaško-partizanskih prepucavanja.

Hrvatska ima puno neiskorištenog potencijala u svojoj emigraciji te je čak imala i pozitivan migracijski saldo do prije gospodarske krize 2008. godine. Kroz stvaranje uvjeta za uključivanje migracije u svoj gospodarski život Hrvatska ima vrlo jako faktor koji joj može uvelike pomoći na putu od tromog, prereguliranog i zagušenog gospodarstva do modernog, živahnog i slobodnog.

Ljudima je beznačajna bilo kakva nekretnina ako nemaju posao kojim mogu uzdržavati sebe i svoje obitelji, ljudima su beznačajni i vrtići i škole ako nemaju dovoljno sredstava da prehrane svoju djecu jer ne mogu pronaći adekvatno zaposlenje, ljudi žele ostati u svojoj domovini te tu osnovati obitelj i raditi.

Samo im država treba prestati u tome „pomagati“, jer ako već ne zna ostvariti politike koje će dovesti do gospodarskog rasta, onda bolje da se sasvim makne. Svako krpanje, svaka sanacija, svako održavanje industrija na samrti, svako razbacivanje novcima dobivenih zaduživanjem i svako tretiranje svojih građana kao djece je dovelo do stanja u kojem se demografski i ekonomski Hrvatska sada nalazi.

Kako se sve to skupa slaže i tvori misao vodilju ovog teksta? Prvo, laissez faire (fr. „pustite neka sve ide svojim tokom“), tj. maknite se iz gospodarstva, smanjite porezno opterećenje i ne miješajte se u stoljetne institucije koje su funkcionirale kroz cijelu povijest, a sada bi ih stavljanje pod državnu kontrolu sasvim oslabilo, ma u koliko dobroj namjeri. Drugo, prestanimo razmišljati kratkoročno u smislu stalnog krpanja rupa i sasvim promijenimo svoj pristup ekonomskim, političkim i društvenim temama jer nas dosadašnji pristup nije baš dobro služio. Treće, shvatimo da rješenje postoji, ono je provedivo i iskušano, samo trebamo smoći malo hrabrosti i napustiti svoj dosadašnji destruktivni mindset koji se svodio na odbacivanje osobne odgovornosti i klanjanje svemoćnom bogu Državi, što je u principu klanjanje politici.

Mi sami imamo ključ svog uspjeha, ključ gospodarske obnove i ključ demografske obnove te nas samo treba osloboditi trenutnih državnih okova da bismo bili slobodni raditi ono što želimo raditi, a to je stvarati bogatstvo i potomstvo.