Živimo u vremenu rastućeg populizma koji dolazi s dvije strane - lijeve i desne, a opasnosti su podjednake jer se, ekonomski i društveno gledano, rezultati takvih populizama svode na isto. Na lokalnim izborima tako postoji realno visoka vjerojatnost da će u skupštinu Grada Zagreba ući lijevi i desni ekstremisti. O programu lijevih ekstremista i njihovoj politici jučer je pisao kolega Perković, a ja ću se danas malo pozabaviti desnicom.

Bruna Esih brzo je postala zaštitno lice krajnje hrvatske desnice koja "prkosi" Plenkovićevoj mlakoj i umjerenoj struji HDZ-a. Uz ostale bitne aktere koji su podržali njenu kampanju (saborski zastupnici Željko Glasnović i Zlatko Hasanbegović), Esih je postala simbol "hrvatstva" na domaćoj političkoj sceni. Čime je to zaslužila? Nije teško zadovoljiti populaciju koja očajnički traži "najdomoljubnijeg" Hrvata među domoljubima, to je natjecanje u spominjanju riječi "Hrvatska" i "Franjo Tuđman" u javnosti. Čini se da je Esih, uz spomenute aktere, u tome u vodstvu. I to je sasvim dovoljno da osvoji desetak posto biračkog tijela.

Nije joj potreban nikakav program! Na njenim službenim stranicama, ako kliknete na rubriku "program", dobit ćete prilično štur popis lijepih želja. Standardne floskule koje ćete, kladim se, naći i na gotovo svim flyerima na ovim lokalnim izborima: "transparentna gradska uprava, nova radna mjesta, poticanje poduzetništva, dostupan gradski prijevoz, skrb za socijalno ugrožene...". Ali, Bruna Esih je ponudila i ono što većina drugih nije - "grad u kojem će se istinski cijeniti vrijednost i značaj pobjede u Domovinskom ratu". I to je taj ključni element, okidač koji će privući njeno glasačko tijelo.

Moramo se ipak zapitati kakva je to desnica. Ako izuzmemo te priče o Domovinskom ratu i "nacionalnom" vladanju gradom (stvarno bih volio kad bi mi netko znao objasniti što je time htjela reći), sve ostalo je praktički isto s ponudom ekstremne ljevice. Kakva je to desnica koja ne želi, čak niti obećati, da će smanjiti prirez, komunalnu naknadu, da će smanjiti gradsku upravu? Građani Zagreba ne trebaju "transparentnost" nego rezove javnih troškova i nameta na njihovim leđima! Zar ni desnica to ne može ponuditi?

Takav pristup ekonomskoj i socijalnoj politici kod naše krajnje desnice zapravo nije ništa iznenađujuće ako sagledamo širu, globalnu sliku. Svi predstavnici desnog populizma u zadnje vrijeme diljem svijeta imaju sličnu politiku - nacionalističko busanje, upozoravanje na "ugrozu" koju, po njima, čine manjine nad većinom i obećavaju socijalno blagostanje na račun poreznih obveznika. Ovo zadnje je u praksi nemoguće postići jer još nije zabilježen slučaj da je neki narod oporezivanjem došao do prosperiteta, ali svakako lijepo zvuči biračima kad im kažeš "dobit ćete ovo, dobit ćete ono...". Zato se i zove "populizam", jer obećava neostvarivo, odnosno ono što može biti ostvarivo samo pod cijenu siromaštva i bijede.

Još je razumljiva takva, u neku ruku, nacional-socijalistička politika na nacionalnom nivou; "zaštita" prava većine od manjine, zatvaranje granica, protjerivanje nepodobnih useljenika i ekonomski protekcionizam, ali što može krajnja desnica napraviti na lokalnom nivou? Što uopće može nacionalizam ponuditi na lokalnom nivou? I tako dolazimo do tih pomalo smiješnih ili nebuloznih slogana o "racionalnom i nacionalnom upravljanju gradom". U praksi, kad je riječ o socijalnom i ekonomskom upravljanju jedinicom lokalne ili regionalne uprave, onda takvo "nacionalno" upravljanje nema razlike sa "socijalističkim" upravljanjem.

Pogledajte programe, pogledajte što vam kandidati nude bez obzira u kojem mjestu živite. Većina nas zapravo nema izbora na ovim lokalnim izborima jer svi obećavaju samo kako će "trošiti" tuđi novac. Još nisam našao nekoga tko će obećati "smanjenje potrošnje" i otimanja tuđeg novca, a kad bi se našao takav, onda bi značilo da imamo izbor između različitih ideja i programa. Ovo sve ostalo je samo različita šminka istog sadržaja.