Sve kolektivističke ideologije suštinski su jednake. Jedna od najočitijih manifestacija njihovih propagatora je virtue signaling kojim pojedinci odašilju svoje vrline kolektivu, pritom kao stojeći nasuprot neljudskih spodoba koje treba pregaziti jer se nalaze na putu prosperiteta i idealnog društva. Samim time što si slučajno rođen kao nešto (ne kao netko), postaješ gorljivi borac za pripadajući kolektiv. Mi (spol, nacija, vjera, klasa, rasa) smo (žrtve, pobjednici, moralni, potlačeni, superiorni)...

Uvijek ista retorika, alfa mužjaci i ženke te ogromno beskarakterno stado ovaca koje sve nekritički guta iako zapravo uopće ne kuži o čemu se tu radi. Kako je ljudska biologija takva da nas lakše pokreću emocije nego informacije, ovčice postanu zapaljive ko bengalka. Pritom im limbički sustav sasvim nadvlada neokorteks pa su spremni previdjeti neke sitničice poput one da je Hitler dosta daleko od snažnog, visokog, arijskog plavušana sa sedamnaestero djece ili da je socijalizam potpuno ekonomski neodrživa ideja pošto je u tom sustavu nemoguće odredit cijenu bilo čega (kao da netko izmisli prijevozno sredstvo bez sustava upravljanja).

U vremenima kada su mnogi pisali uz petrolejsku lampu i kada je u kućama postojalo samo nekoliko knjiga još se moglo oprostit iole pametnim ljudima što vjerovaše u empirijski neodržive ili nedvojbeno nasilne ideje. Danas teško. Na vama je dame i gospodo da shvatite da je vaša osobna sloboda najvrijedniji ideal, a da se ti što mašu zastavama ne bore za vas, koliko god im usta bila puna kolektiva. Bore se za sebe i svoju osobnu slobodu i probitak, vama prodajući laži, notorne gluposti i šarene drangulije.

Svaki put kada ih kupite, nestane komadićak vaše slobode.