Uskoro će nam doći kovid putovnice koje bi nam trebalo omogućiti slobodu kretanja (što je klasični orwellovski izraz). Iako je situacija bolja nego ikad prije po pitanju zaraze, uvode se nova ograničenja i restrikcije. Putovnice ne bi trebale ostati zauvijek (nemojmo zaboraviti da je moć poput droge i oni koju je probaju ne puštaju olako), i ne bi trebale prouzrokovati segregaciju i diskriminaciju, barem u teoriji.

U praksi se čini da će doći do klasične segregacije: oni s putovnicom moći će ući u zatvoreni prostor, a oni bez nje neće moći. Kako će to konkretno u praksi izgledati, uskoro ćemo saznati.

Još davno George Orwell napisao je slavnu rečenicu "Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć". Ratovi za mir postali su svakodnevica, a sada je došlo vrijeme da prihvatimo ropstvo kao oblik slobode.

Ovdje ćemo se posvetiti utjecaju najavljenih restrikcija na sociološko-psihološko stanje društva i društvenu reorganizaciju kolektivne svijesti. Zanimljivo je promatrati ljude i način kako cjelokupna situacija utječe na njihovo ponašanje, razmišljanje i život. Pažljivim promatranjem možemo uočiti da već same najave restrikcija stvaraju novu strukturu i kolektivnu svijest u društvu. Psiho-socijalni i kulturološki utjecaj već je vidljiv jer se ljudi pripremaju na nove restrikcije i prije svega na prihvaćanje diskriminacije.

Navest ćemo nekoliko konkretnih primjera i rastvoriti njihovu suštinu da spoznamo psihološku strukturu društva.

Primjer 1. Kolegica s posla odlučila se cijepiti. Razlog zbog kojeg se išla cijepiti je bio "Zato jer je to tu" ili nešto tipa "Svi ćemo se morati kad-tad" ili "Pa ne bi svi liječnici zagovarali cjepivo da nije sigurno". U šali je znala reći da bi joj šef mogao dati da konačno radi uobičajenim tempom i slobodno se kretati (Radimo u smjeni na način da smo svaka dva tjedna kod kuće. Takav pristup je samo administrativna izmišljotina da se pokaže da se nešto poduzima jer kolege koje rade sa strankama cijelo vrijeme su na poslu, a mi koji ne radimo sa strankama moramo raditi od kuće – lud zbunjen). Na takve izjave uskačem primjedbom da bi se valjda trebala cijepiti zbog sigurnosti, a ne da bi se mogla slobodno kretati! Nakon ovakve primjedbe ljudi odmah kažu da se cijepe zbog svojih bližnjih i zdravlja. Eto, ljudi znaju da se cijepe navodno zbog zdravlja, samo ih treba na to podsjetiti.

Primjer 2. Meni bliska osoba također se odlučila cijepiti. Na moj upit koji je razlog, odgovor je bio: "Jer nemam izbora". Mislim si kako nemaš izbora kad te nitko ne prisiljava. Šutio sam i mislio si da je riječ o temeljnom ljudskom strahu od odbacivanja iz društva.

Primjer 3. Od kolega na poslu više puta sam čuo da kažu "Cijepit ću se ako ću morati" ili "Pa šta, ako ću morati, cijepit ću se".

Primjer 4. Prijatelj je pitao kolegu na poslu zašto se on ide cijepiti, a odgovor je bio: "Da bih mogao piti pivo na šanku".

Što nam govore navedeni primjeri? Možemo uočiti nekoliko promjena u kolektivnoj svijesti i društvenoj strukturi koja se trenutačno odvija. Dio ljudi se ne cijepi (ili se ne bi cijepili) zbog zdravlja nego zbog mogućih restrikcija i ograničenja. Dio ljudi zaboravio je da bi se trebali cijepiti (ako to žele) zbog zdravlja.

Ljudi se psihološki i društveno pripremaju na prihvaćanje medicinskog aparthejda kao dijela normalnog života. Medijski utjecaj i samouvjerenost manjine koja potiče nejednakost, toliko je snažan da su ljudi doista spremni prihvatiti segregaciju jer se ona prikazuje kao racionalna, što je iracionalno samo po sebi. Pitamo se tko normalan prihvaća aparthejd i segregaciju? Kasnije ćemo se i na tu temu osvrnuti.

Velika većina bespogovorno će prihvatiti restrikcije i segregaciju iako je nesrazmjer između mogućih restrikcija i opasnosti ogroman. Smrtnost za mlađe ispod 70 godina je na razini 0,05%; (studija J. Ioannidisa iz 2020. godine, studija J. Ioannidisa iz 2021. godine i studija na stranicama SZO). Nažalost, ljudi koji se već pripremaju na segregaciju i prihvaćanja cjepiva "jer baš moraju" nemaju sposobnost propitkivanja potencijalno nametnutih restrikcija koje nisu u skladu sa znanstvenim činjenicama i društveno moralnim standardima.

Ljudi su spremni bespogovorno prihvatiti represivni i autoritarni aparat. Ti ljudi nisu sposobni postaviti razumna pitanja kao što su: Koji je smisao živjeti u represivnom aparatu? Koji je smisao uvjetovane slobode, odnosno je li to uopće sloboda?, ili: A što ako neće stati na tome? Što je sljedeće sada, kada smo pokazali slabost, a njima je moć postala poput droge?

Povijest nikad nije marila na čijoj smo strani. Zato danas na svaku segregaciju i aparthejd gledamo potpuno jednako, bez ikakve zadrške. Ali danas je drugačije jer već u budućnosti znamo kako će se gledati na one koji će uvesti restrikcije i one koji će ih zdušno i dobrovoljno podržavati. Povijest je uvijek pisala istom rukom svaki pokušaj aparthejda. Povijest je ravnodušna i neumoljiva, i već sad paradoksalno, piše budućnost i pogled na skorašnju segregaciju na koju ćemo u budućoj povijesti gledati kao svaku drugu segregaciju.

U nastavku ćemo nastojati objasniti psihološku strukturu trenutnog stanja društva i zašto su spremni prihvatiti medicinski aparthejd unatoč znanstvenim činjenicama da je smrtnost za ljude ispod 70 godina na razini od 0,05%. Smrtnost je samo dio priče, jer tu su i znanstvene činjenice za lockdown ne funkcionira (a zašto bi onda covid putovnice funkcionirale?), maske ne pomažu itd. Broj iracionalosti je doista velik i već ptice na grani znaju svaku promašenu strategiju.

Psihološka struktura

Velikan filozofije prošlog stoljeća Herbert Marcuse upozoravao je na demokratski totalitarizam koji danas proživljavamo u pravom smislu te riječi. Jedna od njegovih misli kaže: "Besmislenost cjeline oslobađa krivnje pojedine ludosti i preokreće zločine protiv čovječanstva u racionalan pothvat" ("Čovjek jedne dimenzije").

Medicinski aparthejd neupitno je ludost i zločin koji se pretvara u "racionalan" pothvat. Da bi iracionalan čin izgledao moralan i razuman mora se prikazati kao racionalan. Postoje mnogobrojni izravni i neizravni mehanizmi djelovanja koji transformiraju nepravdu u pravdu. Neki od njih su: jezik, emocionalne ucjene, propaganda, tabu, strah, mediji, prešućivanje znanstvenih činjenica, cenzura itd. Jedna od univerzalnih osobina svakog totalitarnog sustava jest kontrola vlastitog naroda. Riječ je o povijesnoj činjenici koju bi svi oni "koji nemaju izbora" morali znati i razumjeti kakav svijet stvaraju svojoj djeci. Totalitarni sustavi uvijek su temeljili kontrolu vlastitog stanovništva na racionalizaciji i strahu.

Prema Marcuseu mi odavno živimo u totalitarnom sustavu, samo čovjek nije bio toga svjestan do jučer. Prema njemu, sustav je totalitaran jer: "Država prosperiteta je, uza svu svoju racionalnost, država neslobode jer je njeno totalno upravljanje sistematsko ograničenje (a) »tehnički« dostupnog slobodnog vremena; količine i kvalitete dobara i usluga »tehnički« dostupnih za podmirenje vitalnih potreba čovjeka; (c) inteligencije (svjesne i nesvjesne) kadre da razumije i realizira mogućnosti samoodređenja."

Današnji totalitarni sustav postao je napredniji, izravniji i konkretniji od načina kako ga je prikazao Marcuse. Ovdje ćemo se u nekoliko točaka orijentirati na trenutnu transformaciju psihološke strukture društva. 

Točka 1.  Strah od birokratskog stroja i pokornost

Erich Fromm još je sredinom prošlog stoljeća dobro uočio psihološku strukturu birokratskog čovjeka. O tome kaže: "U ovom industrijskom sistemu koji, vjerujem, postaje sve sličniji u zapadnom i istočnom bloku individua se nasmrt boji moći velike birokracije, veličine svega – države, industrijske birokracije i sindikalne birokracije. Ne samo da se boji, nego se osjeća malena. Gdje je David koji može reći Ne Golijatu?" ("Bijeg od slobode").

Promatrajući ljude i njihove izjave zašto su se odlučili cijepiti uočavamo strah od ogromnog državnog aparata. Oni se ne cijepe zbog zdravlja, nego zbog straha da ih glomazni sustav ne bi zgazio. Čovjek se osjeća malenim jer čovjek organizacije je učen da bude malen. Taj proces odvija se tijekom cijelog života (za detaljnu analizu ovdje nemamo prostora), da bi kulminirao u situacijama kada Veliki Brat poželi svu moć nad svojim podanicima.

Današnji čovjek, postindustrijski, tehnološko-birokratiziran, nema snagu i moć, jer je u njega usađena apsolutna vjera u sustav i nevjera u vlastite snage. On nema hrabrosti suočiti se s Golijatom jer nema srce junaka. Ali on se tako ponaša jer je u njega usađen autoritativni karakter. On je učen da vjeruje da je samo kotačić u mehanizmu i ništa više. Da bi bio prividno sretan i da se ne buni, stavljena mu je duda u usta (materijalistički hedonizam). Čovjek sistema je kukavan čovjek. On je hedonist, materijalno zadojen i ovisan o sigurnosti i ugodi. On je za cijenu komfora i sigurnost spreman prodati slobodu. Budući da je sloboda temelj života (sloboda je ljudima toliko bitna da svjesno ginu i idu u rat za nju, sjećate se toga?), on postaje mrtav čovjek vjerujući da je slobodan jer je on uspješno usvojio osnove državne religije koja kaže: sloboda je ropstvo.

Nakon više od godine dana širenja straha, svakodnevnog izvještavanja o smrti, zaključavanja, ljudi jednostavno žele nastaviti živjeti normalno. Ljudi su psihološki iscrpljeni i stoga spremni na prihvaćanje aparthejda.

Ali kako da se čovjek birokracije pobuni ako nije niti svjestan da je rob? Erich Fromm o tome je kazao: "Čovjek organizacije nije taj koji se pokorava; on čak ni ne zna da se pokorava. Kako može razmišljati o nepokoravanju kad nije čak ni svjestan da je pokoren?" ("Bijeg od slobode"). Čovjek čiji je život organiziran od strane sustava ne može ni biti svjestan da je već pokoran, stoga se niti ne može pokoriti, dapače niti pobuniti. Kada mu na trenutke dođe svijest da je društvo nepravedno jer tako kažu znanstvene činjenice, on zbog straha od glomaznog državnog aparata popušta, postaje slabić i jedino što mu preostaje jest da racionalizira svoje postupke i postupke sustava.

Točka 2. Racionalizacija nepravde

U prirodi ljudske psihe je tendencija samozavaravanja. Taj proces proporcionalan je opsegu i broju društvenih iracionalnosti.

O racionalizaciji Erich Fromm kaže: "Racionalizacijom se pokušava učiniti da neka akcija izgleda motivirana i razumnim i moralnim motivima, prikrivajući tako činjenicu da je uzrokovana motivima koji su u sukobu sa svjesnim mišljenjem osobe. Racionalizacija je uglavnom varka i obavlja negativnu funkciju time što dopušta osobi da krivo djeluje bez svijesti o tome da djeluje iracionalno ili nemoralno." ("S one strane okova iluzije").

Navedeno racionaliziranje vrijedi podjednako za one koji uvode restrikcije kao i za one koje ih prihvaćaju. Zbog moralnih, etičkih i ljudskih načela ljudi ne mogu prihvatiti nepravdu (osim patoloških slučajeva). Također ljudima je neprihvatljivo da sudjeluju u nepravdi iako se ona događa svakodnevno. Da bi se potisnula svijest o sudjelovanju u nepravdi, čovjek je prisiljen racionalizirati svoje postupke tako da mu njegov čin djeluje moralno i pravedno. U suprotnome, svijest sudjelovanju u nepravdi dovela bi do vlastite krize (dapače psihičkog sloma i ludila) i krize društva. Da se društvo ne bi raspalo, potiskivanje svijesti o njenim iracionalnostima je nužna.

Prema nekim od navedenih izjava možemo vidjeti da je čovjek toliko očajan da čak niti ne pokušava zavarati sebe (što je česta praksa nesvjesnih ljudi) i racionalizirati svoje postupke nego izravno i iskreno kažu da nemaju izbora ili jednostavno nepravda je tu, pa što sad, ili jednostavno žele pivo. To su iskrene izjave. Takve izjave ukazuju na jednu bitnu razliku između dosadašnjih kriza i današnjeg stanja društva; u svakoj krizi (osobnoj ili društvenoj) čovjek se samozavaravao i racionalizirao sudjelovanje u kolektivnom ludilu dok današnji čovjek izravno priznaje svoj očaj i nemoć. Fromm je još davno izjavio da je biranje manjeg zla ništa više nego potez očajnika.

Sve više ljudi postaje više-manje svjesno nepravde, ali generalno gledajući čovjek i dalje nije sposoban prepoznati nepravdu, dapače svijest o tome potiskuje i opravdava racionalizacijom. Čovjek sistema nema mogućnosti da shvati da sustav tendira totalitarizmu. Još je u prošlom stoljeću H. Marcuse o tadašnjem sistemu (danas je još gore) kazao sljedeće: "Suvremeno industrijsko društvo tendira totalitarizmu na osnovu organizacije njegove tehnološke baze. Jer 'totalitaran' ne znači samo terorističku političku koordinaciju društva, već također neterorističku, ekonomsko tehnološku koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potrebama dodjeljujući interese".

Čovjek koji nije svjestan da nije slobodan i misli da je slobodan, nema intelektualne, umne i duhovne sposobnosti da spozna da je odavno rob i roba. Cijena "slobode" može olako postati ropstvo čemu danas svjedočimo. Ili kako je to rekao H. Marcuse: "Pod vladavinom represivne cjeline sloboda može postati moćan instrument dominacije".

Točka 3: Strah od izolacije

Strah od izolacije iskonski je strah jer čovjek čini čovjeka čovječnim. U mnogim društvima jedna od najvećih kazni nije bila smrt nego izgnanstvo iz društva, odnosno progon. Čovjek se boji izolacije i samoće jer u suštini boji se gubitka ljudskosti u sebi, a to je bitak života. On u svijetu vidi projekciju vlastite slike. Gubitkom te slike, on gubi sebe. Strah od izolacije i samoće dinamička je sila koja podsvjesno i suptilno utječe na povijesne odluke. O strahu od izolacije E. Fromm je naveo:

"Dok se čovjek boji potpune izolacije od vlastite društvene grupe, on se boji i izolacije od ljudskosti koja je u njemu, a koju predstavljaju njegova savjest i njegov razum. Biti potpuno nečovječan je zastrašujuće čak i kada je cijelo društvo prihvatilo neljudske norme ponašanja." (E. Fromm "S one strane okova iluzije"). Taj bitak toliko je vitalan za čovjekov opstanak, da je spreman prihvatiti i nečovječna pravila kao što su aparthejd, segregaciju, izolaciju bližnjih ljudi i ostale nehumane restrikcije koje nemaju znanstveno uporište.

Homo solitarius aut bestia aut deus – kaže stara latinska izreka koja nam govori da je potreba za ljudskosti dinamički faktor, sila koja nam stoji iza leđa i uvjetuje naše nesvjesno ponašanje.

"Stado je tako vitalno važno za pojedinca da ga njegovi pogledi, vjerovanja i osjećaji tvore za njega zbilju više od onoga što mu govore njegovi osjeti i razum." (E. Fromm "S one strane okova iluzije"). Grupa je toliko bitna za čovjeka da je spreman odbaciti sve moralne, znanstvene i ljudske standarde samo da ne bude otuđen i odbačen. Dapače, ne samo da će odbaciti ljudskost, on će prihvatiti neljudskost i time postati životinja jer čovjek bez slobode nije čovjek. Ali i takav biološki robot (što je i ispod životinje) nastavit će živjeti u iluziji "života" jer vjeruje da je vanjština, koliko god bila lažna – život. Njemu je osim prihvaćanja dovoljno da dobije komfor i sigurnost.

Točka 5. Komfor, hedonizam i sigurnost

"Pokoravanje se danas ne prepoznaje kao pokoravanje jer se racionalizira kao 'zdrav razum', kao stvar prihvaćanja objektivnih nužnosti." (E. Fromm "S one strane okova iluzije")
 
Današnji čovjek je čovjek komfora, hedonizma i lažne sigurnosti. Njega je lako kupiti i potkupiti. Kao što dijete potkupimo dudom ili igračkom da se smiri, tako i čovjeku organizacije možemo ponuditi pivo, novi mobitel, komad odjeće ili nekoliko stotina ili tisuća kuna na računu. Što god bilo, važno je da je materija jer on identificira sebe i život posredno, preko materijalnih objekata. Njegova domena je imati. Stanje bivanja (Fromm "Imat ili biti") mu je strano, doslovno poput druge dimenzije. Čovjek sustava je kukavan i nema hrabrosti izaći izvan komforne zone, jer je priroda njegovog karaktera ustrojena, dapače pripitomljena na način da odgovara državno-birokratskom i materijalističko-potrošačkom aparatu.

Samo rijetki ljudi shvaćaju da se čovjek razvija i raste jedino onda kada izađe izvan komforne zone. Vodeći život ponavljajući ga iz dana u dan, čovjek ne živi nego je umro prije smrti. Takvim načinom života čovjek ne uči ništa i nema mogućnosti razvoja. Karakter masa i pojedinca pripitomljen je komforom, patološkom potrošnjom i jeftinim trikovima. Njegov um je umrtvljen plitkom zabavom i jeftinim materijalnim "drogama". Junaka koji se usude izaći izvan komforne zone sve je manje što olakšava razvoj totalitarnog sustava. Asimilacija slobode danas je lakša nego ikad prije iako vjerujemo u iluziju da smo napredniji nego ikad prije.

Točka 6. Milgramov eksperiment

"Obični ljudi, jednostavno radeći svoj posao i bez osjećaja neprijateljstva s njihove strane, mogu postati agenti u groznom destruktivnom procesu. Štoviše, čak i kada destruktivni učinci njihovog rada postanu očiti i jasni i kada se od njih traži da nastave s djelovanjem koje je nespojivo s temeljnim moralnim načelima, relativno malo ljudi posjeduje sposobnost potrebnu da bi se oduprlo autoritetu." (Milgram, 1974.)

Nakon Drugog svjetskog rata Stanley Milgram želio je dokučiti uzrok masovnih zločina koji su bili nepojmljivi za običnog čovjeka. Postojale su razne teorije zašto je njemački narod slušao autoritete i imao povjerenje u njih. Da bi pronašao odgovore Milgram je odlučio testirati prosječne ljude i reakcije na zapovijedi autoriteta. Rezultati su bili šokantni jer se do tada nije smatralo da su ljudi u tolikoj mjeri podložni autoritetima unatoč tome što je sudionicima bilo jasno da uzrokuju bol i patnju drugim osobama. Sudionici pokusa su bili u relativno normalnim uvjetima (za razliku od ratnih), što je doprinijelo čuđenju kada su dobili rezultate istraživanja: oko 65% ljudi nastavilo je s eksperimentom do samog kraja unatoč tome što su drugoj osobi stvarali veliku bol.

Osim navedenih razloga zašto se ljudi pokoravaju autoritetu, jedan od njih je i gotovo apsolutna vjera u autoritet kao i u njegovu nepogrešivost. Kao što znamo, vjera u autoritete u pravilu je vodila katastrofi. Možemo se čuditi izjavama "Cijepit ću se ako ću morati" do beskonačnosti, ali one nam ukazuju na karakter masa koji je tijekom povijesti više puta odveo ljudsku vrstu na rub samouništenja.

Povijest je učiteljica života; Historia est magistra vitae, ali ostaje činjenica da nikad nismo ništa naučili od povijesti. Riječ je o široj temi koja zaslužuje detaljniju raspravu jer stvaranje autoritativnog karaktera započinje od najranijih dana. Milgramov eksperiment govori nam da je karakter pojedinca i masa jedan od ključnih elemenata koji su nas vodili prema rubu opstanka. Nadajmo se da će ovaj put biti iznimka. 

Točka 7. Psihološka struktura elite koja donosi restrikcije

Jedan dio ponašanja manjine koja donosi restrikcije može se objasniti prethodno navedenim Milgramovim eksperimentom. Drugi dio leži u psihološkoj strukturi koja je specifična za autoritete. Erich Fromm o tome kaže: "Elite s obje strane (knjiga objavljena 1962. op. aut.) podjednako su zarobljene u mislima i idejama koje proizlaze iz prirode njihova načina proizvodnje i obje su iskrene u njihovim svjesnim mislima. Upravo zbog toga što su iskrene i jer nisu svjesne stvarnih motivacija iza njihovih misli, teško im je promijeniti mišljenje... Motivirajući faktor je da njihova društvena funkcija oblikuje njihovu svijest, pa odatle i njihovo uvjerenje da su u pravu, da su njihovi ciljevi opravdani i izvan svake sumnje... Jer za njih je njihov način mišljenja racionalan, pristojan i častan, i ako opće nuklearno razaranje uništi svakoga, ništa se tu ne može jer ne postoji nikakav drugi način djelovanja osim 'razumnog', 'pristojnog' i 'časnog'." ("S one strane okova iluzije")

Eliti očito manjka inteligencije, objektivnosti i sposobnosti da razdvoji fikciju od stvarnosti (uvedene mjere od znanstvenih činjenica). Držanje za fikcije i imaginarni svijet daje im osjećaj pravednog, razumnog i racionalnog djelovanja.

Svaka znanstvena činjenica koja je u suprotnosti s njihovom dogmom mora se suzbiti (racionalizacija, zanemarivanje i ostali samozavaravajući psihološki trikovi) jer predstavljaju opasnost spoznaje iracionalnog ponašanja. Nedostatak takve psihološke strukture je u tome što je njihovo mišljenje nemoguće promijeniti. Potezi koje elite učine mogu biti protivne znanstvenim činjenicama, mogu biti protivne brojkama i statistikama, mogu biti protivne zakonima i svim moralnim, etičkim i ljudskim vrijednosti, ali njima to ništa neće značiti jer su uvjerene da su njihovi potezi racionalni, razumni i usmjereni za opće dobro, i to apsolutno.

Elite u pravilu misle da mase ne znaju što je dobro za njih (podsvjesno) i da je njihova uloga zaštitnička. Njihova funkcija daje im osjećaj zaštitnika koji mora poduzeti sve što je u njegovoj moći da zaštiti naciju i sve što čini racionalizira sigurnošću kao što to uobičajeno čine patološki slučajevi. U racionalizaciji svojih postupaka i u komunikaciji s masama, elite eliminiraju sadržaj i cjelinu. One izbrišu kontekst priče iz svoje svijesti (npr. smrtnost od 0,05 za osobe mlađe od 70 godina). Takav pristup daje im osjećaj pravde i racionalizacije iracionalnih postupaka. Postoje iznimke koje pokazuju da je drugačiji put moguć, ali patološki moćnici nesvjesni svojih krivih poteza jer ih racionaliziraju, opstaju isključivo i jedino jer ih mase podržavaju. 

Točka 8. Ljubav prema životu i slobodi

Ljudska egzistencija nije prvi put u krizi. Egzistencija se često puta krivo shvaća u domeni materije jer je čovjek dizajniran onako kako želi društvo koje sam stvara i čini. Da je naša egzistencija temeljena na hrani, vodi i toplini, bili bismo životinje. Tendencije današnjeg svijeta jesu totalitarizam i apsolutna kontrola kakvu Marcuse i Fromm nisu mogli niti sanjati. Sadašnji sustav prepoznaje čovjeka kao životinju, organizam koji treba samo hranu, vodu toplinu i plitka zadovoljstva. Ograničavanje i dresiranje društva poprima novu dimenziju demokratskog i racionalnog totalitarizma.

Zar nije najbolji rob onaj koji je uvjeren da je slobodan? Zar nije najbolji rob onaj koji racionalizira nepravdu kao moralno opravdan čin? Zar nije najbolji rob koji potiskuje društvene iracionalnosti jer se boji da će biti izopćen iz društva?

Ali kada bismo svi bili svjesni ovih iracionalnosti, dokle bi došlo kohezija društva? Do kuda bi došla klasna podjela između Viših, Srednjih i Nižih? Da se ne bi raspala hegemonija autokracije, nužno je potiskivati znanstvene činjenice, prešućivati ih, cenzurirati, ubiti ih u startu. Nužno je stvoriti religiju novog doba, apsolutnu vjeru u gurue koji će nas spasiti od smrti, jer vjera u njih jedino je što imaju.

Strah od izolacije naznaka je da čovjek nije zvijer, a niti bog. Upravo nam strah ukazuje gdje leži egzistencija – u čovjeku. A čovjek je jedino onaj koji ljubi život, a život nije život ako nema element slobode. Onaj koji ne ljubi slobodu, ne ljubi ni život. On je mrtav biološki stroj koji postoji da podrži totalitarni sustav. Upravo ta ljubav nedostaje ljudima koji prihvaćaju restrikcije zdravo za gotovo, to su oni koji "nemaju izbor", prodaju se za pivo ili misle da će biti "slobodni" u uvjetovanoj slobodi iliti totalitarnom sustavu. Uvjetovana sloboda je sve samo ne sloboda. Sloboda koju nam elita nudi je pokvarena i patvorena podvala za slijepe. Ona je orwellovski prevrat, revolucija bez revolucionara koja donosi nečovječnost, a kada nestane slobode, nestat će i čovjeka jer revolucija jede svoju djecu.

Da završimo onako kako smo i počeli, u orwellovskom stilu.

Većina osoba čije sam izjave naveo u pravilu imaju djecu. Oni su roditelji i ako se ovako nastavi, jednog dana njihova djeca će ih pitati: Zašto smo prihvatili restrikcije, ograničenje, poslušnost i ropstvo? Izvjesno je da će odgovor roditelja biti u klasičnom orwellovskom stilu: "Da bismo bili slobodni, dijete. Da bismo bili slobodni..."