Piše: Mario Nakić
Photo: Facebook/Youtube
23.11.2018.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
Piše: Mario Nakić
Photo: Facebook/Youtube
23.11.2018.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
Živimo u zemlji gdje su glavne zvijezde političari. O njima svi pričaju, svi ih znaju i njihove nam se face smiješe s naslovnica na kioscima i internetskim portalima. O televiziji da i ne govorim. Uz političare tu i tamo zablista neki nogometaš ili starleta. Ima i poznatih "poduzetnika", o takvima čitamo redovito u crnoj kronici. Poduzetništvo je mainstream kad netko pronevjeri milijarde kuna, naravno, porijeklom iz državnog proračuna, kad se nađe pod istragom DORH-a ili je u bijegu od pravosudnih organa RH.
Stoga nije ni čudo što je percepcija poduzetništva u Hrvatskoj na niskoj grani. Postaje li čovjek poduzetnik zato da bi što prije zgrnuo brdo love i kupio bijesni automobil ili da bi napravio pozitivne promjene za zajednicu? Sad će netko reći "kakva zajednica, to je privatni biznis, ljudi su poduzetnici radi sebe". To je samo djelomično točno jer svaki poduzetnik, da bi postao uspješan, mora svojom aktivnošću prvo učiniti neke pozitivne promjene za društvo, a to znači da poduzetništvo često zahtijeva visoku dozu inovativnosti i želje za poboljšanjem života DRUGIH ljudi, a ne samo vlastite situacije. Naravno, pričam o poduzetništvu kakvo bi ono trebalo biti, a ne lopovluku temeljenom na kriminalnom pljačkanju poreznih obveznika u sprezi s političarima na vlasti.
Da skratim priču, prosječni građanin RH će teško moći točno odgovoriti na pitanje tko je Nenad Bakić, ali će sasvim sigurno znati tko je Ivo Sanader ili Ivica Todorić. Potonja dvojica su čak heroji za dobar dio stanovništva. Čak i mnogi koji to neće javno priznati, u sebi im se dive što su ostvarili "hrvatski san".
Ima u Hrvatskoj požrtvovanih i inovativnih poduzetnika koji su uspješni zato što svojim radom čine naše društvo boljim, ali o njima nećemo često čitati u novinama ili ćemo takve članke preskočiti. Nema krvi, nema lopovluka, nema prostačina, nema niskih strasti, nema kukanja - dakle, ništa zanimljivo. Ali svijet prepoznaje.
Financial Times u listu top 100 ljudi koji čine pozitivne promjene u Europi uvrstio je dva Hrvata. Nije riječ o Luki Modriću (mada se i njegovim postignućima svakako treba diviti), nije uvrstio Andreja Plenkovića, Davora Bernardića, Ivana Pernara niti Gordana Marasa. Uvrstio je Nenada Bakića i Matu Rimca, ljude na čiji spomen će većina u Hrvatskoj reći "da, poznato mi je ime...odnekud...".
Hrvatski mediji su to dosljedno popratili, tako da se ne može reći da je njihov uspjeh neprimjećen u Hrvatskoj, ali nažalost interes javnosti za ovakve vijesti nije ni približno koliki bi trebao biti. Riječ je o ljudima o kojima treba više pričati, koje se treba više pitati i u koje se trebamo ugledati.
Kad kažem da privatni poduzetnici, a ne političari, mijenjaju društvo nabolje, to nije samo puka fraza. Primjer Nenada Bakića je živi dokaz kako privatno poduzetništvo zapravo funkcionira i utječe na naše živote. Kad je 2000. godine pokrenuo portal MojPosao kao prvi internetski servis za spajanje tražitelja i ponuđača radnih mjesta u Hrvatskoj, to je bila prava revolucija za hrvatsko tržište rada. Tim je potezom učinio više za smanjenje nezaposlenosti od svih mjera svih dosadašnjih hrvatskih vlada zajedno. Ljudi su shvatili koliko je državni zavod za zapošljavanje beznačajan i gotovo nepotreban, birokratski ured za statističko popisivanje podataka. Privatni sektor je omogućio brzo i lako pronalaženje posla kakav želimo naći.
I sve što je učinio kasnije, od ulaganja vlastitog novca u perjanice hrvatskog gospodarstva do pokretanja neprofitne organizacije u koju je također uložio vlastiti novac kako bi direktno pomogao zajednici u onom najbitnijem - znanju - samo je logični nastavak njegovog vizionarskog rada. Tko zna koliko će još realnih promjena potaknuti, a da velika većina neće imati pojma kome to mogu zahvaliti.
Znanje je stvarno bitno, ono je najvrjedniji resurs koji nacija može posjedovati jer je najbolje jamstvo da će u budućnosti napredovati i gospodarski, i društveno, i kulturno. Gospodin Bakić to dobro razumije i baš zato se posljednjih godina aktivno bavi inovacijama u području digitalne edukacije djece i mladih. Bakić je prvenstveno vizionar i inovator, a tek onda poduzetnik (iako sva tri pojma vrlo često idu u paketu, no čini mi se da je to potrebno često naglašavati dok ljudima ne sjedne). Pokušali su ga oblatiti na razne načine, od salonskih ljevičara iz državno financiranih medija do samoprozvanih domoljuba koji su aktivno sudjelovali u stvaranju i razvoju ovakve hrvatske politike kakvoj danas svjedočimo. Pokušali su i pokušavat će opet zato što je Bakić simbol onoga što oni preziru - privatnog poduzetništva kakvo ono treba biti.
Bakićev trud prepoznao je i veliki Google te u njegov najnoviji projekt - pretvaranje knjižnica u digitalne centre - ulaže 250.000 dolara. Je li to dovoljno da postane top zvijezda u našoj maloj zemlji? Trebalo bi biti, ali teško.
Slično je i kod Mate Rimca. Tko bi rekao da će jedna mala Hrvatska, koja je postigla samostalnost prije manje od tri desetljeća, postati svjetski poznata po proizvodnji revolucionarnih i elitnih automobila? Umjesto komentara "mi od toga ništa nemamo jer si ne možemo priuštiti takav automobil" trebali bismo razmisliti o onome što je Rimac stvorio vlastitim umom, vizijom i odlučnošću. To bi nam svima trebao biti dokaz da se može i da nitko nema opravdanja.
Možda je vrijeme da Hrvati konačno podvuku crtu i promijene svijest o poduzetništvu i njegovoj svrsi. Ona je humana, plemenita i da je više takvih poduzetnika s vizijom i voljom u ovoj zemlji, vjerujte da bi malo tko znao tko je Andrej Plenković, a tko Gordan Maras i što su si jučer rekli u Saboru. Nikoga ne bi bilo briga. Oni će proći, za njima neće ostati nikakve bitne promjene, a poduzetnici koji guraju društvo naprijed za sobom ostavljaju svijet malo bolji i drukčiji nego što je bio prije njih.
Treba nam više Bakića i Rimaca, a manje populista i političara u našim životima. Bakić i Rimac trebaju nam biti uzori, i nama i našoj djeci. To je Hrvatska koja ide naprijed.