"Mi u Hrvatskoj trebali bismo biti vrlo zabrinuti Trumpovim neznanjem i rastućim Muskovim utjecajem", započinje srcedrapajući članak pun naricanja Telegramovog kolumnista, jednog u masi novinara koji su ovih dana krenuli u novu turu ronjenja suza.

Evo, Đivo, pucamo od brige.

Novinari su vrlo jasno i bez rukavica mjesecima vodili kampanju za Kamalu Harris, kandidatkinju njihove političke stranke na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima u SAD-u. Izgubili su. Od tog trenutka bombardiraju javnost svojim jadikovkama, pokušavajući vlastiti poraz prikazati kao neku opću katastrofu, uvjeravaju vas da vi morate zbog toga biti jadni bar jednako kao i oni; da vi morate tugovati jer su oni u tuzi; da se vi morate bojati budućnosti jer su, eto, oni u strahu.

Poput svih psihopata u povijesti, i oni pokušavaju vlastite partikularne, privatne interese vrlo male skupine okupljene oko Maje Sever, prikazati kao interese naroda ili, još bolje, kao globalne interese, interese cijelog svijeta. Trik je star kao i propaganda, odnosno više od 100 godina i na njega još malo tko pada, a to se vidi po komentarima čitatelja koji ih uglavnom ismijavaju.

Novinarska oligarhija, koja je godinama bila strah i trepet na društvenim mrežama, koja je zadnje četiri godine diktirala javne politike diljem svijeta, pada pred našim očima, topi se kao snjegović pod utjecajem sunca, i ono što vidimo u medijima su njeni očajnički krici na samrti.

Znaju oligarsi da to što se dogodilo u SAD-u nije ni približno kraj njihovih muka. Ova godina će biti posebno bolna za njih jer sada nastupaju tektonske promjene i u Europi. Prvo su tu na redu nacionalne vlade, a zatim i sami Demokršćani koji će, kao najjača stranka u Europskom parlamentu, vrlo brzo doći do stadija kad će morati odbaciti radikalne ljevičarske hirove. Pitanje je samo trenutka dokad će Europska komisija, kao posljednji bastion moći koji je čvrsto vezan za novinarsku oligarhiju, moći držati ovaj isti kurs.

Novinari to dobro znaju i zato toliko kmeče. Njihovo kmečanje je slatko i tako ga moramo shvatiti. Treba uzeti trenutak za uživanje u suzama zlostavljača. Jer, ne zaboravimo, riječ je o prvoklasnim i pokvarenim zlostavljačima.

Najčešća fraza, uz onu o "oligarsima" (što su zapravo oni sami) ovih dana je ona "što nas čeka iduće 4 godine". Moja im je poruka - što god da vas čeka, nije dovoljna kazna za ono što ste vi radili ostatku stanovništva prethodne četiri godine.

Dame i gospodo, probajte biti na trenutak barem malo samokritični i pokušajte se staviti na mjesto nekoga drugoga, tko ne dijeli vaša radikalna uvjerenja. Zadnje četiri godine, pod vašom čizmom, ti su ljudi bili javno ponižavani, cenzurirani, sramoćeni, nerijetko i kazneno progonjeni.

Vjerujem da je bilo lijepo imati toliku moć. Biti bog i batina, moći cenzurirati neposlušne medije i kolege koji su bili imalo kritični prema vladajućem etatizmu. Bilo je lijepo isključivati ljude iz javnog života. Bilo je lijepo tražiti brutalne kazne za izražavanje nepodobnog mišljenja opravdavajući to borbom protiv dezinformacija i mržnje. A zapravo, jedini koji šire dezinformacije i mržnju ste vi sami.

Mora da je bilo strašno slatko imati toliku moć i prakticirati ju svesrdno. Ali, kao što sam često govorio - svaka sila za svoga vremena. A vaše je vrijeme prošlo i ogromna većina građana nema apsolutno nikakvog razloga da tuguje s vama i zbog vas. Vi ste davno ispucali sve moguće kredite koje ste kod javnosti imali. Korištenje iste taktike koja vas je dovela do poraza sigurno vam neće pomoći ni u budućnosti.

Propaganda vam je poražena, vratite se novinarstvu ili tražite neki pošten posao.