Ostaje li Hrvatska bez liječnika? Već neko vrijeme se priča o tome kako hrvatske građane neće imati tko liječiti, kako je stanje alarmantno i da se egzodus liječnika mora hitno zaustaviti. Hrvatska udruga bolničkih liječnika je ljetos objavila kako je Hrvatsku u zadnje 4 godine, od ulaska u Europsku uniju, napustilo 585 liječnika. Hrvatska liječnička komora je u prosincu 2016. objavila i detaljnu strukturu liječnika koji su napustili RH (tada se radilo o 525 liječnika koji su napustili Hrvatsku u 3 i pol godine), objavio je ekonomski analitičar Ivica Brkljača na svome Facebook profilu.

Te brojke nimalo lijepo ne zvuče, no je li stanje stvarno alarmantno, pita se Brkljača i nastavlja:

"Zanimljivo je da se u ovim priopćenjima i medijskim izvještajima, unatoč svim drugim detaljnim podacima, ne govori o tome koliko ima liječnika u Hrvatskoj, kako se kreće njihov broj ili koliki je postotak onih koji su otišli.

Kako je to moguće? Pa to je ono što bi nas trebalo najviše zanimati i što bi bio ultimativni dokaz za ove tvrdnje.

Ne budi lijen, potražim sam podatke. Prema podacima Eurostata, u 2015. je bilo 13.430 zaposlenih liječnika u Hrvatskoj (to se otprilike poklapa s brojkom od 13.640 koju Hrvatska liječnička komora navodi u izvješću za 2014., a u kojoj su uključeni i doktori medicine izvan zdravstvenih sustava tj. koji se bave drugim djelatnostima.



Kao što možemo vidjeti na prvoj slici, broj zaposlenih liječnika u Hrvatskoj stalno raste: u 2015. je bilo 1.126 liječnika više nego 2010. godine. To je porast od značajnih 9,2% u zadnjih 6 godina.

Dakle, iako se stanovništvo RH rapidno smanjuje zbog iseljavanja i negativnog prirodnog prirasta, broj liječnika snažno raste – unatoč gore spomenutim odlascima.

Pogledajmo i broj liječnika na 100.000 stanovnika (druga slika). Možemo vidjeti da ni tu Hrvatska ne stoji loše u usporedbi s ostalim zemljama. Možemo primijetiti da dobar dio zemalja ima relativno manje zaposlenih liječnika od RH: od bogate Belgije, preko male Slovenije do velikih i razvijenih zemalja poput Ujedinjenog Kraljevstva ili Francuske.



Ovdje bi legitiman prigovor bio da u Hrvatsku dolazi veliki broj turista i da je u prosjeku brojno stanje stanovništva RH u 2-3 ljetna mjeseca bliže 5 milijuna nego 4,2 milijuna (što ova statistika ne vidi pa je zato opravdan nešto veći broj liječnika per capita). No, taj efekt djelomično ublažava činjenica da su turisti koji dolaze u prosjeku puno zdraviji i trebaju manje usluga liječnika od prosječnog stanovnika RH: bolesni ljudi uglavnom ne putuju u drugu zemlju, dakle turisti u prosjeku traže samo hitnu pomoć (ozljede, posljedice alkoholizma i sl., a ne usluge liječenja teških stanja, višestruke pretrage za uspostavljanje dijagnoze, redovne kontrole itd.).

E sad, imamo mi podatke o broju liječnika i prema NUTS2 regijama (RH je podijeljena na Jadransku i Kontinentalnu Hrvatsku). Zanimljivo, iako turisti uglavnom dolaze u jadranske županije (znači tu se povećava „prosjek“ stanovništva) i tijekom ljeta je vršno opterećenje značajno veće u turističkim mjestima na Jadranu, broj liječnika per capita je veći u Kontinentalnoj nego u Jadranskoj Hrvatskoj (327 vs. 303 liječnika na 100 tisuća stanovnika).

Ovo bi mogao biti indikator da se problemi u hrvatskom zdravstvenom sustavu ne nalaze u samoj brojnosti liječnika, već u njihovoj organizaciji i neravnomjernoj rasprostranjenosti. Spomenimo i činjenicu, a koju nisam prikazao na prvoj slici, da je sav porast broja zaposlenih liječnika u sustavu došao iz porasta broja liječnika specijalista (+1200 u odnosu na 2010.), a ne primarne medicine (da je suprotno, možda bismo mogli reći da povećanje broja liječnika zapravo služi kontroli potrošnje i efikasnosti ukupnog sustava, ali ovako – teško).

No, vratimo se na „egzodus“ liječnika iz RH. Ostavimo po strani činjenicu da ne ostajemo bez liječnika tj. činjenicu da ih imamo sve više zaposlenih (što je prikazano na prvoj slici) te stavimo brojke u kontekst da vidimo je li i ovaj broj otišlih liječnika zapravo iznad-proporcionalan u odnosu na ostatak stanovništva.

Naime, svjedoci smo da je ulaskom u EU iz Hrvatske otišao i još uvijek odlazi veliki broj ljudi. Službeni podaci DZS pokazuju da je, primjerice, 2015. iz Hrvatske odselila 29.561 osoba (govorimo samo o iseljenima, ne o neto migraciji). No, prave brojke su zasigurno veće te sam DZS navodi kako se radi samo o službeno odjavljenim osobama, a oni koji se nisu uredno odjavili ne ulaze u statistiku. Da su brojke puno veće sugeriraju i podaci koje bilježi njemački statistički zavod o doseljenim Hrvatima (iako i tu treba zrno soli u tumačenju podatak, ovdje je dobar pregled spomenute problematike.

Hrvatski pak demografi procjenjuju da je samo lani iz Hrvatske otišlo 65 tisuća ljudi.

Uglavnom, točne podatak nemamo, ali nećemo puno pogriješiti ako zaokružimo da je u posljednje 4 godine iz Hrvatske, u prosjeku, godišnje iseljavalo 45.000 ljudi. To bi značilo da je od ulaska u EU ukupno odselilo oko 180.000 osoba.

Sad možemo napraviti relativnu usporedbu broja ukupno odseljenih osoba i broja iseljenih liječnika. Ako je otišlo 585 liječnika u zadnje 4 godine, lako možemo izračunati da je to 4,36% od ukupnog broja liječnika zaposlenih u 2015. Istodobno, ako podijelimo broj odseljenih osoba u zadnje 4 godine s procijenjenim brojem stanovnika RH na kraju 2015. (4,2 milijuna), dobijemo brojku od 4,28%.

Dakle, gotovo je identičan postotak liječnika koji su napustili Hrvatsku zadnjih godina s postotkom ukupnog broj odseljenih stanovnika. Drugim riječima, liječnici nisu posebna iznimka i otišlo je ih otprilike nešto više od broja koji bi bio očekivan s obzirom na broj odseljenih. Gotovo sigurno ima drugih struka (poput IT, građevinske ili ugostiteljske) koje su puno više pogođene tj. struka iz kojih su otišli ljudi u iznad-proporcionalnom udjelu.

Ovo može upućivati na zaključak kako je priča o egzodusu liječnika (BAREM ZA SADA) predimenzionirana tj. nimalo alarmantnija nego što je općenito alarmantan gubitak stanovništva s kojim se suočava RH. To ne znači da se ne treba hitno raditi na otklanjanju očitog nezadovoljstvo radnika u zdravstvenom sustavu, da pojedina mjesta ne mogu pružiti adekvatnu zdravstvenu zaštitu stanovništvu (i turistima, naročito u ljetnim mjesecima), da su neki liječnici preopterećeni (što je neodrživo u dugom roku) i slično.

Pritisci liječnika su legitimni i vjerojatno opravdani, ali kako gore spomenute konferencije često mirišu na emocionalnu ucjenu – a svi smo slabi na plemeniti liječnički poziv i općenito zdravstvo – valja imati i širu sliku i pravilniju interpretaciju stanja. Poanta je da Hrvatska ne ostaje bez liječnika: unatoč odlasku nekoliko stotina liječnika zadnjih godina, broj liječnika u Hrvatskoj raste i sve ih je više (čak 9% više u odnosu na 2010., a zaposlenih i općenito stanovništva je znatno manje nego 2010.). Ovaj se podatak neda baš čuti, zar ne?

Da zaključim, ovo je samo mrvicu širi pogled na ovu problematiku. Nije kompletna analiza zdravstvenog sustava i možda zbilja kronično nedostaje liječnika, možda imamo specifičan sustav i sl., u to ne ulazim – ali onda je stanje prije 6-7 godina bilo još gore (kad smo imali puno više stanovnika, a preko 1100 liječnika manje).

Stoga, logičnim se čini da uzroke neefikasnosti zdravstvenog sustava i nezadovoljstva radnika treba tražiti negdje drugdje (u neefikasnoj organizaciji čitavog sustava, u neracionalnosti u pogledu broja bolnica što nužno vodi ka slabijoj kvaliteti pružene usluge, većim troškovima i sl., u destimulirajućoj radnoj okolini, u preopterećenosti pojedinih liječnika, u „uravnilovkama“ i nenagrađivanju izvrsnosti, u curenju novca iz sustava zbog neracionalnosti/korupcije u nabavki lijekova, opreme i potrošnog materijala itd.)."