Ekonomisti su primijetili da nominalno realne plaće stagniraju zadnjih nekoliko desetljeća tj. da nominalni rast realnih nadnica ne prati rast BDP-a i produktivnosti. Ne može se negirati to statističko opažanje, ono je lako mjerljivo i nitko ga ne spori. To je apsolutno podatak koji pokazuje zabrinjavajući trend i potrebno ga je riješiti.
Znači li to da ljudi koji žive isključivo od rada (što je većina) žive sve gore i da danas mogu kupiti jednaku količinu i kvalitetu proizvoda kao nekada, tj. da njihov standard života stagnira i relativno postaje sve gori u odnosu na prošle generacije? To pokušavaju dokazati mnogi ekonomski socijalisti te taj argument rado koriste lijevi političari i društveni aktivisti. Ali to je jako simplificirana slika stvarnosti i cherry picking podataka u svrhu dokazivanja određenog ideološkog narativa.
Kao što upravo ekonomski socijalisti često naglašavaju u vezi BDP-a, jedan pokazatelj u ekonomiji ne vrijedi ništa sam po sebi, tj. svaki pokazatelj je dobar samo onoliko koliko dobro predviđa kretanja drugih pokazatelja, a svaki pokazatelj ima puno širu priču iza sebe od one koju na prvi pogled pokazuje. Isto je s BDP-om kao i sa svom ostalim pokazateljima, uključujući nominalne realne plaće. Da je ekonomska stvarnost toliko jednostavna kao iščitavanje jednog podatka na kojemu se može konstruirati opći zaključak, onda bi ekonomija bila sasvim nepotrebna, a ekonomske analize naklapanja luđaka odvojenih od stvarnosti.
Zbog toga treba dublje analizirati i podatak o stagnaciji nominalnih realnih nadnica te otkriti što se nalazi iza njega. Ima li razloga za zabrinutost i koliko su utemeljene tvrdnje o opadanju životnog standarda stanovništva koje živi isključivo od rada?
Odgovor na to pitanje nije jednostavan kao što se na pravi pogled čini te je zbog kompleksnosti analiza podijeljena u nekoliko tekstova. U
prvoj analizi se pokazalo da se danas u SAD-u može kupiti puno više hrane za manji dio plaće, potrebno je manje sati rada za kupiti kućanske aparate koji ostavljaju više vremena za razonodu, puno se više troši na putovanja koja su sve dalja i sve češća. To je jedan dio odgovora, ali ne cijeli. Potrebno je još provjeriti stavke kao stanovanje, obrazovanje, zdravstvo, nenovčane kompenzacije za rad i državne transfere (bilo novčane ili nenovčane). Tada će slika biti potpunija i bit ćemo bliže odgovoru na pitanje o tome žive li danas radnici u SAD-u bolje ili gore u odnosu na prije nekoliko desetljeća.
Ovaj, drugi dio, će se baviti nenovčanim kompenzacijama za rad (mirovinsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, osiguranje od ozljede, životno osiguranje itd.), državnim transferima i tehnološkim napretkom.
SAD, za razliku od država EU, ne prisiljava radnike da moraju dio svoje plaće automatski dati u mirovinsko i zdravstveno osiguranje. To znači da su dobrovoljni, a ne obavezni kao u EU. Zbog toga povijesno u SAD-u nije postojala praksa da poslodavac u ime radnika uplaćuje dio njegove plaće u obavezno državno mirovinsko i zdravstveno osiguranje, nego je to ostavljeno na izbor samom radniku nakon što bi primio plaću. U Europi, uključujući Hrvatsku, jako velik dio plaće radnik nikada ne dobije "na ruke" nego automatski poslodavac uplaćuje u razne obavezne državne fondove. To je nasljeđe europske socijalne države. U SAD-u takvo što nije postojalo povijesno (naravno, postojali su porezi iz dohotka, ali ne obavezni fondovi), što se zadnjih desetljeća polako mijenja, ali je još to puno slabije nego u Europi.
Činjenica da i u SAD-u polako poslodavci uplaćuju sve više nenovčanih kompenzacija za rad (što se u SAD-u naziva "benefits") te sve veći dio "plaće" ne dolazi direktno do radnika nije uzeta u obzir kod izračuna realnog rasta nadnica zadnjih desetljeća. A upravo u desetljećima tijekom kojih je nominalna realna nadnica stagnirala se bilježi sve veće povećanje "benefita" tj. nenovčane kompenzacije za rad. To naravno ne objašnjava cijelu konfuziju sa stagnacijom realnim nominalnih plaća, ali objašnjava jedan dio.
