Piše: Mario Nakić
26.5.2018.
Prosječna ocjena čitatelja: 3
Piše: Mario Nakić
26.5.2018.
Prosječna ocjena čitatelja: 3
Primjer 1. Političarka iz Kalifornije, koja se natječe za republikansku kandidaturu za kongres, objavila je na svom Facebook profilu video u kojem kritizira transrodne osobe zbog uporabe javnih WC-a. Bila je u jednom restoranu i u ženskom WC-u je naletjela na transrodnu osobu. Uključila je snimanje i live video prijenos, napala je ženu što radi u ženskom WC-u i onda ju je pratila po restoranu vičući za njom i vrijeđajući je.
Mislila je time pokupiti političke poene kod konzervativnih republikanaca jer dokazuje svoju privrženost tradiciji i obiteljskim vrijednostima, ali dogodilo se suprotno. Njeni fanovi su shvatili da je riječ o klasičnom maltretiranju i da ona u tom videu nije žrtva nego agresor. Među stotinama komentara gotovo nitko nije stao na njenu stranu, već su ljudi iskazivali ogorčenje i razočaranje zbog njenog ponašanja. Objavila je isti video na Twitteru, ali Twitter ga je ubrzo uklonio uz upozorenje da ne dozvoljava transfobni materijal. Ona ga je optužila za cenzuru.
To se dogodilo prije tjedan dana i otad što god objavila dobiva samo negativne reakcije publike i pozive da se povuče iz izborne utrke. Ako je ikada i imala šanse osvojiti kandidaturu Republikanske stranke, tim ju je potezom trajno izgubila.
Primjer 2. Odvjetnik iz New Yorka je snimljen u jednom restoranu kako ogovara ljude za susjednim stolom koji su pričali na španjolskom jeziku. "Kladim se da nisu legalno tu, treba zvati policiju da ih istjera iz zemlje. Kad već žele doći u SAD, onda neka barem nauče engleski".
Video je objavljen na Youtubeu i ubrzo je postao viralni hit. Publika je saznala njegovo ime i adresu pa mu je nekoliko tisuća ljudi došlo prosvjedovati ispred zgrade uz mariachi bend. Odvjetnička komora je pokrenula postupak etičkog odbora da mu se oduzme licenca. Kad je shvatio da su stvari postale ozbiljne, izašao je u medije s izjavom u kojoj se ispričava. "To u videu nisam pravi ja, inače nisam rasist i volim imigrante".
Primjer 3. Australski komičar i glazbenik, poznat po rasističkim šalama, požalio se medijima kako više ne može dobiti show niti na jednoj televiziji i da ga se klubovi "boje pozvati". Tvrdi da "politička korektnost ubija humor". Naravno, nije mu palo na pamet da njegove šale nisu više zanimljive masama i da dolaze novi i bolji komičari.
To su samo neki u moru primjera, oni nedavni, gdje pojedinci osjećaju "represiju političke korektnosti". Nijedan od tih slučajeva nema veze s državom i njenim zakonima, već je riječ o odgovoru društva, odnosno tržišta. Vremena se mijenjaju, društvo napreduje i mnoge stvari koje su prije 20 godina možda bile poželjne i normalne, sada su postale nepoželjne. Riječ je o prirodnom procesu društvenog razvoja i prihvaćanja principa liberalizma o poštivanju ljudskih prava svakog pojedinca.
Zapadno društvo je danas više nego ikada osjetljivo na kršenje prava i dostojanstva svakog pojedinca, a pripadnici manjina više nisu iznimka. Ima ljudi kojima takav razvoj jako smeta jer su izgubili osjećaj superiornosti. Ako javno vrijeđaš ili ismijavaš ljude zbog njihove orijentacije ili rase, u Americi ćeš vrlo vjerojatno naići na osudu većeg dijela javnosti, lako moguće ostati bez posla, a društvene mreže (privatne tvrtke) će ti blokirati račun. U tome nema ništa nelegitimno i sve je to potpuno u skladu sa zakonima slobodnog tržišta. Stoga je čudno kad pojedinci, koji čak sebe smatraju liberalima ili libertarijancima, cvile zbog te "represije političke korektnosti".
Nije to represija nego funkcioniranje slobodnog tržišta. Nije zakonom zabranjeno biti šupak, ali ako odlučiš biti takav tržište će ti se osvetiti.
U nekim drugim zemljama ima i drukčijih primjera gdje je država zbog apsurdnih situacija privela i kaznila ljude. Na primjer, onaj Englez koji je kažnjen zato što je objavio video u kojem uči svoga psa da pozdravlja Hitlera. To je pravi primjer državne represije i one "političke korektnosti" protiv koje se treba zalagati.
Kanada je prije nešto više od godinu dana donijela zakon po kojem je zabranjeno pozivati na nasilje i genocid nad transrodnim osobama. Iako ne vidim svrhu da se jedna skupina posebno zakonski izdvaja, ne vidim ništa negativno u takvom zakonu. Pozivanje na nasilje ne spada u slobodu govora. Pa ipak, mnogi su to vidjeli kao "represiju". Zamislite, kako će sada moći živjeti kad ne smiju više pozivati na genocid...
Isti je zakon propisao da se prema transrodnim osobama treba obraćati u rodu koji one izaberu. Taj se propis odnosi isključivo na državne službenike, budući da inače nitko nije dužan obraćati se nikome. Ali državni službenici se i inače moraju obraćati građanima s poštovanjem pa ne vidim tu neku grešku.
Profesor sa Sveučilišta u Torontu Jordan B Peterson u tom je zakonu ipak vidio masivnu represiju i komunističku diktaturu koju je usporedio s Maovom Kinom. Pozivanje na slobodu govora jako lijepo zvuči i zbilja je odličan argument ako zaboravimo da je riječ o državnom reguliranju ponašanja državnih službenika na radnom mjestu.
Peterson je sa svojim video rantom postao hit broj 1 i glas svih koje ljuti slobodnotržišni backlash protiv homofobije, transfobije, spolne jednakosti itd. Peterson je napisao knjigu "12 Rules for Life" koja je postala bestseller, sa svojim predavanjima puni dvorane diljem svijeta i često gostuje na raznim TV i podcast emisijama. Peterson je inteligentan, britak i odličan govornik koji uglavnom koristi zdrav razum (osim kad pretjera pa mu se priviđaju komunisti).
Ima i jako puno fanova u Hrvatskoj. Premda, nije mi jasno zbog čega se tu ljudi mogu ljutiti na političku korektnost. Kad je u videu 24 sata gostovala jedna transrodna Zagrepčanka, koja je govorila o svojim iskustvima na ulici kad je ljudi počnu tući iz čista mira, reakcije gledatelja su uglavnom ovakve: "treba je ubit...trebali su te još jače prebit..." i slično. Nedavno, kad je jedan lokalni političar iz Splita objavio status u kojem je napao crne imigrante, dobio je skoro tisuću lajkova i stotine dijeljenja, a u komentarima velika većina se složila s njim.
Dakle, mržnja u Hrvatskoj, ona prema manjinama, vrlo je poželjna. Naše tržište i društvo neće odgovoriti poput Amerikanaca i Australaca zato što ovaj narod nema liberalnu svijest o zaštiti svakog pojedinca, kakvu imaju društva koja stotinama godina prakticiraju demokraciju.
Da se razumijemo, postoje ekstremni primjeri gdje pojedinci s lijeva teže ka državnoj regulaciji i prisilnom uspostavljanju političke korektnosti (kvote, kazne itd.). Tome se svakako treba suprotstaviti i o tome često pišemo na Liberalu. Ali ovaj problem valja sagledati kritički i s druge strane. Je li politička korektnost represija ili mit kojim se pojedinci odupiru društvenom napretku? To ovisi od slučaja do slučaja. Svaki slučaj valja posebno sagledati i dobro izvagati. Iz naše perspektive, meni je žao što hrvatsko društvo u cjelini to još uvijek nije u stanju.