Hrvatsko gospodarstvo stenje pod teretom silnih birokratsko-političkih uhljeba, ali opet raste. Hrvatski poduzetnici se prije početka poslovanja, tijekom poslovanja, pa čak i poslije gašenja poslovnog subjekta moraju probijati kroz neprohodne birokratske šume. Hrvatski poduzetnik je ratnik, baš kao što su i branitelji u Domovinskom ratu bili ratnici, ali dok su se branitelji borili protiv otvorenog okupatora i jasnog neprijatelja, poduzetnici se bore protiv unutrašnjeg prikrivenog neprijatelja koji Hrvatsku uništava koliko i okupatori u Domovinskom ratu, ali pod krinkom domoljublja i socijalne pravde.

Nekoliko je problema s hrvatskom državnom birokracijom koja daje pravo svima da je nazivaju uhljebničkom, parazitskom, partijskom i sličnim epitetima, koji su izraz osobnih frustracija zbog toga što klijentističke strukture kontrolom državnog aparata postavljaju barijere za bilo kakvu promjenu. A Hrvatska polako nestaje, mladi se iseljavaju, obitelji se iseljavaju, djeca se ne rađaju.

Prvi problemi su povezani s njenom veličinom, kako brojem tako i opsegom. Pod tim mislim da je previše ljudi zaposleno u državnoj birokraciji, da su predobro plaćeni u odnosu na privatni sektor i da birokracija ima preveliku moć u društvu. Oko trećina zaposlenih u RH su zaposleni u državnom sektoru (izvor: Državni zavod za statistiku, 2014), plaća je oko 25 % veća nego u privatnom sektoru (Izvor: EIZG), a gospodarstvo je preregulirano što sputava ekonomski rast.

Druga vrsta problema je povezana s njenom neefikasnošću, kako zbog nesposobnosti, tako i zbog korumpiranosti. Analize troškova i koristi (cost-benefit) redovito pokazuju da je hrvatski javni sektor sasvim neefikasan s obzirom na svoju veličinu i potrošnju. Korupciju ne treba posebno ni isticati, taj problem je znan svim građanima RH.

Svi problemi javnog sektora su povezani s političkim razlozima, tj. javni sektor gotovo isključivo služi za kupnju biračkog tijela putem zapošljavanja po raznim institucijama i državnim poduzećima te za izvlačenje novaca i političku trgovinu. Svu tu efikasnost netko mora platiti, tj. netko mora zaraditi sav novac koji javni sektor troši. A taj „netko“ su poduzetnici, obrtnici i njihovi radnici, tj. privatni sektor.

Sljedeći graf prikazuje visinu duga opće države (plava linija) koji trenutno iznosi 84.2% BDP-a i više se nego utrostručio od 1999. godine kada je iznosio oko 48 milijardi kuna, a zadnjih godina se stabilizirao na oko 288 milijardi kuna.

Crna isprekidana linija prikazuje koliko BDP-a otpada na javnu administraciju, tj. prikazuje rast administrativnog aparata kroz vrijeme. Kako je javna administracija po definiciji neproizvodni sektor, koji ne zarađuje već troši što država oporezivanjem uzme od privatnog sektora - kako poduzetnika, tako i radnika.

Jasno je vidljiv trend velikog povećanja duga opće države, a istodobno i veličine udjela javne administracije u BDP-u. Treba imati na umu da je to povećanje duga i veličine administracije pratilo cijelo razdoblje gospodarske krize, a stanje se stabilizira tek početkom tzv. "političke nestabilnosti".


Izvor: TradingEconomics.com (Klikni na sliku za uvećani pregled)

Sljedeći grafikon prikazuje prinos na hrvatske državne obveznice. Obveznice su instrument srednjoročnog i dugoročnog zaduživanja, tj. izdavanjem obveznica se država obavezuje kupcu obveznice isplatiti iznos obveznice uvećan za određene kamate. Kako država sama ne zarađuje novac, nego sredstva prikuplja oporezivanjem privatnog sektora, kamate na obveznice primarno ovise o snazi gospodarstva. Kretanje kamate na državne obveznice pokazuje dosta veliki pad, što znači da financijska tržišta detektiraju da je zadnjih godina gospodarstvo RH puno stabilnije i rizik da država neće moći vraćati dugove je sve manji.


Izvor: TradingEconomics.com (Klikni na sliku za uvećani pregled)

Ako usporedimo dva prethodna prikaza, možemo zaključiti: unatoč tome što se državni dug nagomilao od vremena početka krize i veličina javnog sektora se konstantno povećavala, zadnjih godina kamate na državne obveznice RH konstantno padaju što treba zahvaliti isključivo privatnom sektoru koji i uz veliki teret koji nosi, tj. preglomazni i neefikasni javni sektor, ipak raste. Ostaje nam da se pitamo koliko bi gospodarstvo raslo kada bi mu se olakšao teret javnog sektora, tj. kad bi se provela dubinska reforma javnog sektora, ne samo u vidu njegove efikasnosti, nego i njegovim drastičnim smanjivanjem. Ipak, malo je tko toliki optimist da misli će se to dogoditi jer javni sektor služi političkim strankama za krađu, nepotizam i osiguravanje vlasti.