Od svih gospodarskih sektora, poljoprivreda je najveća prepreka i najčešći kreator problema za međunarodnu slobodnu trgovinu. Razlog je u specijalizaciji, odnosno podjeli poslova.
Svaka država je kroz povijest razvila neke sektore industrije u kojima se specijalizirala i gdje se bori za vodeću poziciju, ali u poljoprivrednoj proizvodnji je specifična situacija jer obradive poljoprivredne površine imaju mnogi, pašnjake i oranice. Mogućnosti za sama poboljšanja kvalitete jako su ograničena i ovise o vremenskim uvjetima, ali i tehnologiji. Oslobađanje međunarodne trgovine svodi konkurentnost na mogućnosti produkcije što veće količine na manjem prostoru i za manje vremena i potrošenih resursa, a to ovisi o uloženim sredstvima. Poljoprivrednici u svakoj državi osjećaju veliki pritisak izvana. Oni s nižim troškovima proizvodnje (pri čemu prednjači trošak radne snage) u pravilu su bez državnog intervencionizma konkurentniji na stranom tržištu gdje je standard bolji pa su i veći troškovi rada.
Zato poljoprivrednici redovito, gotovo posvuda, pritišću svoje vlasti da im pomognu državnim protekcionizmom i subvencijama kako bi mogli nastaviti proizvodnju. Za razliku od drugih industrija, koje ako ne mogu opstati na tržištu zbog vanjske konkurencije, jednostavno gase pogone i radnici se prebacuju u one industrije koje su profitabilne, u poljoprivredi bi u tom slučaju goleme površine ostale neiskorištene, a to nitko ne želi. Prirodni resursi, u tom smislu, postaju nešto kao prokletstvo jer države zbog toga žrtvuju pravednost slobodnog tržišta te uzimaju iz drugih sektora da bi subvencionirale svoju poljoprivredu.
Protekcionizam ima lančani efekt pa čim jedna država subvencionira svoju poljoprivredu, onda ona postaje konkurentnija u odnosu na susjedne pa moraju i one učiniti isto. Tako dobivamo situaciju da se konkurentnost u poljoprivredi iskazuje kroz količinu novca koje je država dala svojim poljoprivrednicima. U toj situaciji, najbolje prolaze oni u bogatijim državama jer će one moći izdvojiti više novca za svoju poljoprivredu u odnosu na države s manjim proračunom.
Zemlje članice EU imaju zajedničko tržište, ali među njima postoje velike razlike u bogatstvu, pa samim time i u državnim mogućnostima subvencioniranja. Da bi se izbjegao nesklad, EU dijeli poticaje iz Bruxellesa zemljama članicama koje nemaju mogućnost povećati ili smanjiti tu sumu za svoje poljoprivrednike. Međutim, države imaju druge opcije kako dodatno subvencionirati svoju poljoprivredu i one ih redovito koriste. Primjerice, zbog suše, poplava i drugih vremenskih nepogoda i u tome nisu ni približno jednaki. Proizvodnja mlijeka u Hrvatskoj, kažu, zbog povoljnije uvozne konkurencije postala je potpuno neisplativa.
U svijetu poljoprivrednog protekcionizma najbolje prolaze države koje nisu obdarene prirodnim resursima. Singapur i Hong Kong gotovo da nemaju obradivih površina pa su poljoprivredne proizvode prisiljeni uvoziti, ali oni su taj svoj nedostatak pretvorili u ogromnu prednost. Na primjer, Singapur uvozi svježe voće iz SAD-a, Malezije, Australije i Južnoafričke Republike. Sve te zemlje subvencioniraju svoje voćare i natječu se da oni budu što konkurentniji na međunarodnom tržištu. Zbog subvencija stranih vlada stanovnici Singapura dobivaju bez uvoznih carina voće po nižoj cijeni nego da su ga sami uzgajali. Singapur je razvio prerađivačku industriju pa oni to voće prerađuju u gotove proizvode koje onda izvoze nazad u iste zemlje iz kojih su kupili jeftino voće. I to je samo jedan u nizu primjera, ali slikovito prikazuje kako je moguće da država bez protekcionizma iskoristi za svoju dobrobit protekcionizam drugih država.
Zamislite sada da Hrvatska nema poticaja za poljoprivrednike, bez obzira što sve druge europske zemlje imaju. Velika većina domaćih poljoprivrednika bi propala, to je sasvim sigurno (ne zato što nisu sposobni, već ne bi mogli biti konkurentni jer zemlje u okruženju sponzoriraju svoje proizvođače koji slobodno nude svoje proizvode i na našem tržištu). Prebacili bi se u neke druge industrije. Ali bismo sačuvali milijarde kuna u proračunu, odnosno mogli bismo ukinuti porez na dohodak ili smanjiti PDV. Još kada bismo ukinuli uvozne carine za robu iz zemalja izvan EU, potpuno bismo iskoristili poticaje drugih država, povećala bi se hrvatska kupovna moć i ojačala prerađivačka industrija koja bi postala puno konkurentnija na domaćem i međunarodnom tržištu. Siguran sam da bi neto efekt takvog poteza bio pozitivan, kao što je bio pozitivan i na Singapur, Hong Kong i Novi Zeland koji ne daju nikakve subvencije privatnom sektoru i imaju izrazito slobodnu međunarodnu trgovinu.
Što bismo učinili s velikim obradivim površinama ako bi one postale neisplative, pitate se? Legalizacija konoplje bi dobrim dijelom riješila taj problem. To ne bi bilo potrebno poticati jer uzgoj konoplje je isplativ diljem svijeta, gdje god nije ograničen državnim posebnim propisima i zabranama. Mogli bismo postati europski lider u proizvodnji medicinskog kanabisa i drugih proizvoda od konoplje, ali i prerađenih prehrambenih proizvoda koji bi nastajali kao rezultat jeftinog poljoprivrednog uvoza.
Ali to se, naravno, neće dogoditi. Zato problem nekonkurentnosti hrvatske poljoprivrede ostaje. Poticaji su dovoljni da zadrže poljoprivrednike u poslu, ali nisu dovoljni da ti poljoprivrednici budu konkurentni na međunarodnoj razini, pa čak ni na domaćem tržištu.
Taj problem se u tom slučaju ne može riješiti u Zagrebu, na našoj nacionalnoj razini, već na razini cijele EU. Potrebno je maksimalno lobirati u Bruxellesu i u EU parlamentu o štetnosti ovakvog sustava subvencioniranja. Kad nijedna država članica ne bi novčano poticala svoju poljoprivredu, samo onda bismo imali potpuno pravedno i slobodno tržište na kojem bi uspijevali oni koji pametno ulažu i vrijedno rade. Ima i poljoprivrednika koji su protiv poticaja. Tomislav Širanović, mladi poljoprivrednik iz okolice Bjelovara, u razgovoru za
Bjelovarac je rekao:
"Ja sam prvi za to da se maknu poticaji, a da se plati proizvod. Onda bi se vidjelo tko je, a tko nije pravi proizvođač."Mislim da je to stav svakog pravog poljoprivrednika, mislim da bi se oni svi složili s time da se ukinu poticaji - kad bi ih ukinule sve države. Poticaji su nepravedni jer remete pravednost slobodnog tržišta i umanjuju konkurentnost. U svijetu protekcionizma nema veze koliko ste radili i što ste proizveli, puno veću ulogu igra država. To nije ni pravedno za proizvođače niti dobro za same kupce jer na taj način plaćaju dvostruko isti proizvod i gube slobodu izbora, a ona je ključna za razvoj tržišnog gospodarstva.
Zato bi glavna zadaća hrvatskih predstavnika u EU parlamentu trebala biti da ukažu na ovaj problem jer on uništava hrvatsku poljoprivredu. Nisam vidio još niti jednog našeg europarlamentarca da o tome govori. Nisam vidio nijednog hrvatskog političara da uopće adresira ovaj problem.
Čime se naši europarlamentarci bave? Nutellom i sličnim glupostima. Nisu nam dosad učinili ništa korisno, izglasali su GDPR i nove cenzure na internetu.
Počele su već rane predizborne kampanje političkih stranaka za EU izbore, a i dalje nitko ne spominje poljoprivredu i državne subvencije. Bez toga smatram da nitko nije zaslužio glas Hrvata. To je pitanje koje se jedino može riješiti u EU parlamentu i to pitanje treba forsirati maksimalno. Ukidanje subvencija poljoprivredi svima u EU treba biti strateško pitanje za Hrvatsku jer je riječ o spasu domaće poljoprivrede.
