Šveđani svoje blagostanje mogu zahvaliti klasičnom liberalizmu i stoljeću brzog razvoja u uvjetima najslobodnijeg tržišta u Europi.

"Pričamo o zemlji koja je bila polu-barbarska, imala slabiji dohodak po stanovniku od Demokratske Republike Kongo, o zemlji koja je imala upola kraći životni vijek stanovnika od prosječno razvijene zemlje. Pričamo o mojoj domovini, Švedskoj, kakva je bila prije 150 godina."

Tim je riječima švedski povjesničar Johan Norberg započeo dokumentarni film "Švedska: Lekcija za Ameriku?" o švedskom razvoju i kako je od siromaštva postala četvrto najrazvijenije gospodarstvo svijeta. To bi mogla biti lekcija za mnoge druge zemlje danas, koje teže razvoju i prosperitetu, smatra Norberg. Dokumentarac je zanimljiv i vrlo poučan, predlažem da ga pogledate.

Švedska svoj razvoj u modernu i bogatu naciju može zahvaliti reformatoru Andersu Chydeniusu, finskom svećeniku i zastupniku u švedskom parlamentu u drugoj polovini 18. stoljeća (dio Finske je tada bio u sklopu Švedskog carstva). Chydenius je imao ideje o minimalnoj državi i osobnim slobodama, danas se smatra predvodnikom klasično liberalnog vala koji je uslijedio u svim nordijskim zemljama.

Chydenius je bio zagovornik ekonomskih sloboda u prvom redu, ali je pokrenuo i legalizaciju slobodne imigracije židova i katolika koja je dotad bila zabranjena, ukidanje torture kao sredstva policijskog ispitivanja te ograničavanje (bio je za potpuno ukidanje) provedbe smrtne kazne. Njegov utjecaj na druge političare u Švedskoj, ali i svim nordijskim zemljama, bio je ogroman.

Njegova stranka zvana "Velika slova" donijela je zakon o slobodi govora i tiska, koji je bio najliberalniji u tom trenutku u svijetu (sredina 18. stoljeća, puno prije osnutka SAD-a). Oduprijeli su se intervencionističkim politikama u ekonomiji koje su zagovarali merkantilisti i tražili smanjenje državne kontrole nad gospodarstvom. Ipak, Chydenius je ubrzo izbačen iz parlamenta zbog kritike koju je napisao u jednom članku o monetarnoj državnoj politici.

"Chydenius je ostao zapamćen prvenstveno po tome što se borio da država prepusti osiromašenim seljacima kontrolu nad njihovim životima", objašnjava Norberg.

"Nažalost, on nije doživio da vidi rezultate svoga zalaganja. Umro je 1803. godine, u tom je vremenu Švedska bila među najsiromašnijim zemljama svijeta. Stotine tisuća Šveđana napuštalo je zemlju (većinom u Ameriku) zbog boljih prilika."

Dr. Tom Palmer, američki povjesničar, opisuje Chydeniusa kao samostalnog mislioca koji je u javnost iznosio slobodarsku ideju prije Adama Smitha i drugih istaknutih mislioca.

"Chydenius je bio za slobodu govora i rada. Htio je da ljudi pišu što žele, da rade što žele, da se sele slobodno gdje i kako žele. Očita je paralela između njega i osnivača SAD-a. Neki čak tvrde da je Chydenius 'preteča Adama Smitha'. To je uvreda. Chydenius je bio samostalni mislilac koji je izašao s vlastitim idejama prije Adama Smitha."

Desetljećima nakon njegove smrti Švedska je i dalje bila siromašna, ali je napredovala u jednom pogledu, a to je obrazovanje. Povećala se stopa pismenog stanovništva, a Chydeniusove ideje širile su se tiskom kako su ljudi sve više željeli državne reforme.

Prve moderne švedske novine zovu se Aftonbladet (postoje i danas). Upravo te novine bile su bastion švedskog laissez-faire liberalizma. To je bila prva publikacija koja je napala ne samo iskorištavanje političke moći nego političku moć samu po sebi.

Aftonbladet je osnovan krajem 1830. godine. Do sredine 19. stoljeća pismenost u Švedskoj dostigla je 75 posto, tada je to bila jedna od najvećih stopa pismenosti u svijetu. Radnički srednji sloj sada je mogao čitati iz slobodnog tiska priče o urbanom i ruralnom siromaštvu. Kralj je pronalazio razne razloge da zabrani izdavanje Aftonbladeta, ali nakon svake zabrane izašle su pod novim imenom i izdanjem. Nakon 26 različitih izdanja, kralj je odustao od zabrana.

Nije pretjerano reći da je Švedska prošla nenasilnu liberalnu revoluciju koja je započela negdje oko 1840. godine. Građani svih ekonomskih slojeva bili su upoznati s idejom slobode od države i željeli su je sve više. A onda se pojavio političar, mladi aristokrat Johan August Gripenstedt, koji je njihove želje pretvorio u političku akciju. Tijekom desetogodišnjeg mandata na mjestu ministra financija, proveo je financijske reforme i transformirao cijeli gospodarski sustav.

"To je bio čovjek koji je zapravo kreirao novu otvorenu ekonomiju, tržišnu ekonomiju", objašnjava Mauricio Rojas, profesor na sveučilištu Lund. "Ukinuo je stari sistem ograničenja i regulacija i postavio temelj za moderno gospodarstvo."

Sljedećih 100 godina švedsko gospodarstvo doživjelo je fenomenalnu ekspanziju u okviru slobodnog tržišta i minimalističkog državnog intervencionizma.

"Švedska je postala od jedne od najsiromašnijih zemalja Europe jedna od najbogatijih zemalja svijeta", objašnjava Andreas Bergh, profesor ekonomije na sveučilištu Lund.

Između 1850. i 1950. godine švedski BDP po stanovniku porastao je gotovo sedmerostruko. Smrtnost dojenčadi je smanjena za 85 posto, a prosječni životni vijek Šveđana porastao je za nevjerojatnih 26 godina. Sredinom 20. stoljeća Švedska je već uvrštena među najbogatije zemlje svijeta. Imala je jedno od najslabije reguliranih gospodarstava u svijetu, a porezi su bili niži nego u SAD-u i većini drugih zapadnih zemalja.

"A znate li što se onda dogodilo? Zeznuli smo stvar."

Skroz do 1960-ih, nordijske zemlje imale su još uvijek niske poreze, minimalnu vladu, slobodno tržište i privatno vlasništvo. A onda su počele uvoditi socijalnu državu. Onu socijalnu državu po kojoj je Švedska danas toliko poznata.

Tijekom 1970-ih švedski sindikati u suradnji s lijevom vladom uveli su socijalnu državu "od kolijevke do groba". Zdravstvo, mirovine i obrazovanje postaje potpuno državno, a moraju se financirati sve većim porezima.

Socijaldemokrati su shvaćali da ljudi ne žele plaćati prevelik porez na rad, ali on nije bio dostatan za financiranje tolike socijalne države. Pa su uveli novi porez, nazvali su ga "porez za poslodavce". Bio je to skriven porez na rad uz već postojeći porez na rad koji su plaćali poslodavci za svaku osobu koju su zapošljavali. Taj je porez tijekom 10 godina rastao, ali budući da ga nisu plaćali radnici nego poslodavci prije isplate plaće, malo tko je bio svjestan koliko poreza zapravo plaća državi.

Ali kad je takav porez pogodio jednu od švedskih najomiljenijih figura, problem je postao ozbiljan. Astrid Lindgren, autorica dječje književnosti čije je najpopularnije djelo "Pipi duga čarapa", bila je socijaldemokratkinja. Ali zarađivala je jako puno novca od svojih knjiga i imala je mnogo obožavatelja diljem svijeta, a pogotovo u Švedskoj. Shvatila je da na svoju zaradu plaća 102 posto poreza državi. I to joj se nije baš svidjelo. Shvatila je da svakim novim djelom koje napiše, ona GUBI novac umjesto da zaradi.

Svoj revolt je iskazala u eseju za dnevne novine kojim je adresirala ministra financija. Napisala je esej u obliku priče za djecu, ali u njega je ubacila sve poreze koje mora platiti za svaku knjigu koju prodaju ona i njeni izdavači.

Pipi Duga Čarapa nije bila jedina poznata osoba iz svijeta kulture koja se pobunila protiv takvog oporezivanja. Ingman Bergman, popularni švedski redatelj, izašao je ljut u javnost kad je doznao da za svoj film mora platiti 137% poreza. Rekao je "Ne mogu više živjeti u ovoj zemlji" i odselio u Njemačku.

Naravno, osim samih umjetnika porezi su pogađali poduzetnike i radnike te konačno doveli do zaustavljanja gospodarskog rasta. Uslijed sve lošijeg stanja radnika, sindikat je izašao s idejom da država otkupi privatne kompanije, odnosno da ih nacionalizira. Bio je to, zapravo, prijedlog za uvođenje socijalizma.

Država je uvela posebni sindikalni fond u koji je svaka privatna kompanija morala uplaćivati određeni iznos svake godine. Sindikati su tim novcem kupovali dionice u privatnim kompanijama. Da je takva politika ostala na snazi nekoliko desetljeća, sve bi kompanije bile nacionalizirane. To je proizvelo strah kod dobrog dijela populacije, osobito vlasnika malih obrta i tvrtki koji su uvidjeli da će sindikati preuzeti vlasništvo nad njihovim poduzećima.

Pobunili su se. Godine 1983. organizirani su najveći prosvjedi u švedskoj povijesti, i to isključivo protiv poreza. Prema televizijskom izvještaju, u prosvjedima u Stockholmu sudjelovalo je najmanje 75.000 ljudi. Na kraju je službena procjena da je preko 100.000 ljudi sudjelovalo. U prosvjedima su sudjelovali vlasnici malih i velikih poduzeća, obrtnici, a pridružili su im se i njihovi radnici.

Kako su socijalističke politike utjecale na švedsko gospodarstvo najbolje pokazuje podatak da je između 1976. i 1995. godine švedski BDP rastao 50 posto sporije od prosjeka razvijenih zemalja. Inflacija je dostigla godišnju razinu od 10 posto, plaće nisu mogle pratiti takav rast. Gospodarstvo se našlo u ozbiljnoj krizi koja je prijetila eskalacijom.

Ingvar Kamprad, osnivač Ikee, preselio se u Švicarsku jer nije mogao podnijeti porezno opterećenje u Švedskoj. "Mislim da mnogi švedski problemi proizlaze iz činjenice da mi kažnjavamo ljude koji pokreću poslove", rekao je tada u intervjuu za švedsku televiziju.

1990-ih godina Šveđanima je bilo dosta socijalizma te su kaznili dugogodišnju socijaldemokratsku vladu na izborima i nakon dugo vremena izabrali konzervativno-liberalnu koaliciju koja je obećala provesti temeljite reforme gospodarstva i državne administracije.

Što su obećali, to su i učinili: ukinut je sindikalni fond, porezi su bitno smanjeni, uslijedile su velike reforme mirovinskog, obrazovnog i zdravstvenog sustava i to tako da se uvodi konkurentnost i privatni sektor. U zdravstveni sustav uključene su privatne bolnice, mirovinski fondovi su privatizirani, a školstvo vaučerizirano.

Ove reforme nisu prošle glatko i dvije različite vlade (i desna i lijeva) pale su zbog njihove implementacije. Ali danas se gotovo svi u švedskoj politici slažu da su one morale biti provedene.

Reforme su uspjele ujediniti sve parlamentarne stranke u Riksdagu - liberale, konzervativce, socijaldemokrate i zelene. Postojao je konsenzus, inače se one ne bi mogle provesti jer su vlade padale jedna za drugom i vlast se mijenjala u nekoliko navrata. Reforme postupnog oslobađanja tržišta i balansiranja budžeta nastavile su se i do danas.

Sjećate se onoga da je do 1995. švedsko gospodarstvo raslo stopom 50 posto nižom od ostatka razvijenog svijeta? Nakon uvođenja reformi, od 1995. do danas, švedsko gospodarstvo je raslo stopom 50 posto IZNAD ostatka razvijenog svijeta. Švedska i dan-danas ostvaruje rast veći od 3 posto, što je nakon Irske najveći gospodarski rast među razvijenim zemljama Europske unije.

Ukupni dohodak prosječne švedske obitelji od sredine 1990-ih gotovo se učetverostručio. Oslobađanje gospodarstva dovelo je do povećanja poduzetničke aktivnosti i inovacija, a to je dovelo do većeg zapošljavanja i produktivnosti.

Švedska i dalje ima visoke poreze u odnosu na većinu drugih zemalja, osobito porez na dohodak i PDV koji iznosi 25 posto. Usprkos rasprostranjenom mišljenju kako najviše poreza u Švedskoj plaćaju velike korporacije i najbogatiji, istina je zapravo suprotna. Najveći dio poreza plaća srednji sloj. Visoke poreze, kojima plaćaju univerzalno zdravstvo, socijalu, kvalitetne državne službe itd. nadomještaju slobodom rada, zapošljavanja i trgovanja za privatni sektor te puštanja privatne konkurencije u obrazovanje, zdravstvo i mirovinski sustav. Međutim, i u Švedskoj raste otpor zbog oporezivanja i danas je podrška ovakvom sustavu niža nego ikada u zadnjih 20-ak godina.

"Najveća lekcija koju je Švedska kroz povijest pokazala: ako ljudi žele da im netko napravi kolač, prvo trebaju stvoriti uvjete da ta osoba napravi taj kolač. Ako nitko ne napravi kolač, ne možete ga redistribuirati drugima."