Mnogi od nas smo vjerojatno doživjeli slučaj da razgovaramo s nekim o nekoj temi, primjerice o putovanju na neko odredište, a da potom ostanemo zabezeknuti. Svega nekoliko minuta nakon razgovora, dok surfamo po internetu ili otvaramo video na Youtubeu, prikazuje nam se reklama koja točno pogađa temu razgovora koji smo vodili. Tema može biti toliko jezivo specifična da smo uvjereni da nam netko prisluškuje razgovore.

Većina nas ne razmišlja o podacima koje dijelimo dok surfamo internetom. Međutim, prikupljanje i obrada podataka svojih korisnika pomoglo je Alphabetu, Meti i Appleu da postanu neke od najprofitabilnijih kompanija na svijetu. Veliki broj korisnika sam po sebi nosi određenu vrijednost za oglašivače, no ta se vrijednost umnogostručuje sposobnošću platformi da temeljem profila stvorenih na obradi njihovih podataka serviraju oglase prema točno ciljanim publikama.

U primjeru s početka teksta nije bilo potrebno prisluškivanje razgovora; dovoljno bi moglo biti da smo razgovor s nekim vodili u kafiću, a da je ta osoba maloprije googlala dotičnu temu. Kako je ‘googlanje’ s vremenom postalo sinonim za korištenje internet pretraživača, tako se smanjio dojam većine ljudi na ovo prvotno iznenađujuće iskustvo. Mislimo da je privatnost precijenjena, pa čak i floskula.

U njemačkim medijima je neki dan popriličnu pozornost privukla priča o zlouporabi jedne aplikacije za pametne telefone. Krivci nisu autori aplikacije nego policija, koja je protuzakonito prikupila podatke dobivene putem aplikacije za praćenje kontakata covid pozitivnih osoba. Naime, većina saveznih pokrajina i mnogo okruga Njemačke kupila je licencu za aplikaciju Luca. Aplikacija funkcionira na način da prikuplja podatke o osobama koje posjećuju objekt: restoran, kafić, koncertna dvorana, frizer itd. U slučaju da korisnik dobije pozitivan test na covid, on može podijeliti zdravstvenim vlastima popis objekata koje je posjetio u zadnjih 14 dana. Zdravstvene vlasti potom mogu zatražiti od vlasnika objekata da im omoguće uvid u podatke ljudi koji su mogli biti u kontaktu sa zaraženim.

Međutim, policija u Mainzu zatražila je - i dobila - od zdravstvenih vlasti podatke o posjetiteljima jednog restorana tražeći potencijalne svjedoke jednog kaznenog djela koji nema nikakve veze s covidom. Upravitelj aplikacije gotovo svakodnevno odbija zahtjeve policije i tužiteljstva za uvidom u podatke budući da ih nije dozvoljeno koristiti osim za praćenje kontakata zaraženih covidom. Zbog protuzakonitog zahtjeva policije, tužiteljstvo je najavilo istragu te izjavilo da se prikupljeni podaci iz ovog slučaja neće dalje koristiti.

Ako se ovakve zloporabe mogu dogoditi u jednoj Njemačkoj, 'uređenoj državi’, zamislite kako bi bilo u Hrvatskoj da su prošle ideje Igora Rudana o GPS praćenju stanovništva.

Svaka osoba, koja kaže da joj nije stalo do vlastite privatnosti, laže. To se može testirati vrlo jednostavno: neka na internetu postavi video prijenos uživo iz svoje spavaće i dnevne sobe. Uopće nije besmisleno, dapače bilo bi u službi javnog zdravstva. Nema nikakve sumnje da bi se smanjila učestalost obiteljskog nasilja kada bi svi to radili, a protivnicima bi se lako moglo nametati krivnja za nasilje jer im je stalo do nekakvog ‘prava na privatnost’ više nego do tuđeg zdravlja.

Spremniji smo ostavljati svoje podatke kada vjerujemo da se oni neće zloupotrebljavati, kao i kada ih dajemo nekome tko već posjeduje podatke milijuna i milijuna drugih ljudi. Međutim, prečesto se rasprava fokusira na ponašanje privatnih kompanija. Ne obraćamo preveliku pozornost na državu. Zar to nije malo čudno s obzirom da privatne kompanije ne mogu slati naoružane ljude po nekoga i zaključati ga u kavez?