U dnevniku mog pokojnog pradjeda nalaze se brojne bilješke o događajima iz njegovog života, kao i života ljudi koji su mu bili dragi. Neki su sretniji, a neki tužniji. Tu su rođenja, vjenčanja, mature i zaposlenja, ali i gubici posla, ozljede, razna oboljenja i smrti. Zasigurno je osjećao veliko olakšanje, ako ne i sreću, kada je upisom zabilježio: 

"9.12.1954. Operacija – izvađen metak iz stopala desne noge, kojega sam nosio od 30.7.1917. (37 godina)."

Naime, s metkom kojega će nositi gotovo cijeli svoj radni vijek upoznao se:

"30.7.1917. Oko 10h navečer na koti 230 kod Hlinjanija ranjen u stopalo desne noge."

U tijeku protunapada nakon sloma posljednje ofenzive carske Rusije, 20-godišnji mladić iz Ivanić-Grada ustrijeljen je 30-ak kilometara istočno od Lavova, na području koje se danas nalazi u zapadnoj Ukrajini. Oporavio se, krenuo studentskim stopama i naposljetku postao sudac. Više od milijun njegovih vršnjaka, koji su položili svoje živote za cara i kralja, nije dijelilo njegovu sreću.

Dotad nezamisliv broj uništenih ljudskih života nije bila posljedica samo tehnološkog razvoja naoružanja. U razdoblju od stotinjak godina, od 1800. do 1910., broj stanovnika u europskim gradovima se povećao s 19 milijuna na 127 milijuna. Ogromna većina te urbanizacije se dogodila na prijelazu 20. stoljeća, u tijeku smjene samo jedne generacije. Novonastala koncentracija ljudi i industrije postala je plodno tlo za prvu efektivnu upotrebu ratne propagande kroz masovne medije.

Seljake se rijetko kad u povijesti pitalo za mišljenje. Na rat su gledali slično kao i na prirodne nepogode - stigao je neki vanjski šok koji im je poremetio proizvodnju hrane. Za razliku od njih, u urbanim centrima su široki slojevi ljudi oduševljeno dočekali vijest o proglašenju rata koji su mislili da će završiti kroz mjesec ili dva dana. Industrija se priključila ratnim naporima i prije nego ih je država na to kasnije natjerala.

Kao i uvijek, najglasniji zagovornici rata su bili članovi političke i intelektualne elite koji zbog svojih životnih prilika – bogatstva, veza, bračnog stanja, dobi (ili anemije?) – nisu bili na popisu vojnih obveznika. No, pomoću medijsko-propagandnog stroja kojim su upravljali, imali su ogroman utjecaj na stavove pismenih masa koje su se nalazile u gradovima. Nikada dotad se na tako malom prostoru nije našla tolika potpora za rat, zbog čega su i gubici bili tako strahoviti.

Što je propaganda?

Propaganda je organizirano širenje ideja radi oblikovanja javnog mišljenja. To uključuje širenje političkih ideja poput stavova političkih kandidata, ali i širenje poruka o raznim proizvodima i uslugama koje se prodaju na tržištu. U duhu hrvatskog jezika bismo radije rekli: promidžba. Aktivnost koju ta riječ opisuje nije sporna niti protupravna. Dapače, ona je dio našeg svakodnevnog života.

Međutim, propaganda je zaprimila negativnu konotaciju nakon Prvog svjetskog rata upravo zbog uloge koju su vlade odigrale u potpiranju plamena tog sukoba prema širokim masama. Države su redom osnivale "odjele za propagandu" u "ministarstvima informiranja", koje su se bavile plasiranjem odgovarajućeg narativa i cenzurom nepodobnog tiska.

Zasigurno ste nekada čuli poznati klišej o zabrani vikanja "vatra!" u kazalištu. Taj citat dolazi iz (u međuvremenu srušene) presude američkog Vrhovnog suda mirovnim aktivistima koji su osuđeni zbog tiskanja pamfleta protiv novačke obveze uvedene tijekom Prvog svjetskog rata.

Privatne osobe su se također pridružile propagandnoj fronti. H.G. Wells, otac znanstvene fantastike, se jako založio za rat u svojoj knjizi "Rat koji će okončati rat", a porodila se i cijela generacija ratnih pjesnikinja koje su nagovarale mlade Britanke na sramoćenje mladića koje sretnu na ulici ako vide da nisu odjeveni u vojnoj uniformi.

Propaganda u tom smislu predstavlja izuzetno opasnu pojavu kada država kontrolira ili usmjerava javno mnijenje. Tada nestaju glasovi oporbe, onemogućava se prijekopotrebna javna debata, a novinari zbog (auto)cenzure i izvrnutog sustava poticaja postaju glasnogovornici vladajućih umjesto njihovih kontrolora.

Srećom, propagandu možemo prepoznati prema nekoliko tipičnih karakteristika:

1. Površne parole lišene sadržaja

Vojnici koji su pisali s bojišta Prvog svjetskog rata nisu bili skloni njegovoj romantizaciji. Poznata je pjesma Wilfreda Owena Dulce et decorum est, čiji naslov aludira na citat iz Oda rimskog pjesnika Kvinta Horacija Flaka: Slatko je i lijepo za domovinu umrijeti.

Owen, koji će poginuti samo tjedan dana prije završetka rata, u pjesmi opisuje neprijateljski napad kemijskim oružjem. Na kraju poručuje čitatelju da, kada bi mogao sve to doživjeti, ne bi dječacima željnim slave tako zdušno govorio tu "staru laž", kako naziva Horacijevu izreku.

Vratimo se u 21. stoljeće: Možete li izbrojati koliko je puta u zadnjih nekoliko mjeseci premijer Andrej Plenković izgovorio riječi "prava strana povijesti"? Njegov glasnogovornik Marko Milić se vjerojatno sjetio te sintagme kao sadržajno isprazne, ali emocionalno efektivne parole kojom će onemogućiti bilo kakvu razumnu debatu oko Vladinih poteza u odnosu na rat u Ukrajini.

Skup riječi koji nije nikakav argument, jednako kao što nije bio ni 2003. kada je The Atlantic zaključio da će Bushova invazija na Irak, "neprijateljsko podbadanje Sirije" i "prijateljsko podbadanje Saudijske Arabije" postaviti SAD na pravu stranu povijesti. Ovdje se ne radi ni o kakvoj relativizaciji sukoba, nego o činjenici da nam se premijer u vezi ratne politike koristi retoričkim floskulama koje su sadržajno jednako relevantne kao i strana kreveta na kojoj spava.

Da je Miloševićev režim kojim slučajem pokorio Hrvatsku i dobio međunarodnu podršku u tome, mi bismo danas u povijesim udžbenicima učili o neuspješnom pokušaju odmetnute paradržave da ponovno uspostavi režim ustaškog terora, a da su JNA i Slobodan Milošević bili na pravoj strani povijesti.

2. Jučerašnja dezinformacija postaje današnja istina (i obratno)

Rusi za tri dana ostaju bez hrane, goriva i streljiva. Cijene goriva neće rasti. Rusija neće napasti Ukrajinu. Cijepljene osobe nisu širitelji koronavirusa. Broj zaraženih pada jer su se ljudi u vukovarskoj koloni i na prosvjedu u Zagrebu držali mjera. Irak proizvodi oružje za masovno uništenje. Vukovar je oslobođen. Dubrovnik je pod gustim, crnim dimom jer njegovi građani pale gume.

Možemo još dalje u povijest, ali mislim da nije potrebno. Sve su navedene dezinformacije nekritički prenijeli masovni mediji. Izvor svake od njih je bio neki vladin ili vojni dužnosnik. Zato je nevjerojatno štetno za društvo kada država odlučuje koje će "nezavisne provjeravatelje činjenica" financirati.

Jedna od najprepoznatljivijih karakteristika propagande je da se, kad-tad, njezina premisa prokaže netočnom u istim medijima koji su je prvi proširili. Sve dok se to ne dogodi, kritički glasovi neće biti dopušteni, neće biti značajne rasprave i neistomišljenici će biti suočeni sa svim mogućim etiketama.

3. Etiketiranje neistomišljenika

Putinofil. Bakoubojica. Ravnozemljaš. Koliko smo se toga naslušali i nagledali u zadnje dvije godine.

Jednako bezumno i isprazno kao i "staljinist" 70-ih, "nacionalist" 80-ih, "komunist", "četnik" i "ustaša" 90-ih, ili "simpatizer terorista" u SAD-u 2000-ih. Sve navedene riječi imaju neko značenje, no u propagandi ono postaje sporedno. Primarna im je uloga označavanje nepoćudnih stajališta i sprečavanje bilo kakve razumne debate.

Nije sporno da određeni (geo)politički rivali kroz tzv. hibridno djelovanje pokušavaju utjecati na javno mnijenje. To je dio propagandnih aktivnosti. Međutim, to ne znači da se mogu olako diskreditirati ljudi s pojedinim stajalištima. Ako Rusiji odgovara Europska unija koja neće slati oružje zaraćenoj strani niti uvoditi ekonomske sankcije, to ne znači automatski da je to tema o kojoj se ne smije raspravljati.

Dapače, kod takvog odbacivanja "širenja proputinovskih stajališta" se radi o čistoj projekciji, budući da je izbjegavanje rasprave etiketiranjem protivnika nešto što je svojstveno upravo propagandi. To je jednako glupo kao i da kažemo da ne smijemo raspravljati o vegetarijanizmu ili zaštiti životinja jer je Hitler bio vegetarijanac iz etičkih razloga.

Blog koji objavljuje ovu kolumnu etiketiran je na sve moguće načine. Kada branimo slobodu govora, često smo etiketirani kao desničari. Kad branimo prava istospolnih parova, zovu nas pederima. Zbog ovog će me teksta sigurno netko prozvati proruskim. A jedina je istina da na građanske slobode gledamo iz perspektive pojedinca, a ne na temelju proizvoljno odabranih osobina. Prava se temelje i brane na principima, a ne na tome slažemo li se s nečijim stavovima.

Kada nam netko želi uskratiti pravo, najmanje što je dužan je omogućiti otvorenu debatu.

Komentar mainstreama

"Koliko vidim, slavni domaći bujanec-liberali pomalo se s pandemije prebacuju na gepolitiziranje (sic), uz očekivano odvažne zaključke: Putinov nasrtaj protiv Ukrajine i nije tako grozan, vele, jer uz Ukrajinu je Zapad, u ove dvije godine upropašten, jer nakon što su građanima uvjetovale povremeno stavljanje dvomilimetarskog štapića s vatom u nosnice, liberalne demokracije postale su totalitarnije od Rusije, pa sada još samo o svemu tome pričekajmo grafove."

Ovo je 24. veljače napisao direktor jednog hrvatskog news portala. Po čitanosti se nalazi između Slobodne Dalmacije i Dnevno.hr, a Faktograf ga vjerojatno ne bi nazvao rubnim portalom.

Činjenica je da su svi mainstream mediji, uključujući dotičnog, zauzeli istu stranu kao i spomenuti urednik Bujice po pitanju naoružanja Ukrajine i sankcioniranja Rusije. Činjenica je da je Bujanec u svojoj prvoj emisiji nakon ruske invazije ugostio dragovoljca ukrajinske pukovnije Azov. Činjenica je da je medij, čiji direktor proziva "bujanec-liberale", 2015. godine nazvao pukovniju Azov "neonacističkom postrojbom". Činjenica je da taj medij danas nekritički prenosi izjave i videouratke zapovjedništva Azova.

Sposobnost podmirivanja ovolike kognitivne disonance graniči s famoznim primjerima: rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć i 2 + 2 = 5. Ovakve konstrukcije pišu ljudi koji se pokušavaju probiti kao kreatori javnog mnijenja u Hrvatskoj.

Prepoznajete li u njegovom komentaru elemente propagande? Mislite li da je dotični autor sposoban ili voljan debatirati o javnim politikama? Ili mislite da bi radije oko sebe okupio istomišljenike, lažnim argumentima diskreditirao opoziciju i usmjerio politiku bez ikakve odgovornosti?

Ovo nisu nebitna pitanja ili akademska teoretiziranja. Stjecajem okolnosti sam rođen s muškom "privilegijom" koja se zove novačka obveza. Podsjetnik mi je 105 godina stara, izobličena gromada olova koja mi stoji u ladici.