Andrej Plenković treba skupiti dvotrećinsku većinu u Saboru da bi ispunio obećanje koje je dao Ursuli von der Leyen. Da bi to postigao, u pomoć je pozvao svoju medijsku mašineriju koja ovih dana užurbano i srčano roka po oporbenim zastupnicima koji se još nećkaju po pitanju obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj.

Medijska mašinerija čini upravo ono što se od nje može i očekivati. Dobropoznati Plenkovićevi propagandisti praktički u isti glas rokaju iz svojih topova po svakome tko pita je li mudro u jeku rata između velikih sila na hrvatski teritorij dovesti stranu vojsku koja je u izravnom sukobu s drugom vojskom. Ako samo postavite to pitanje, etiketirat će vas kao putinofila, rusofila i podsjetiti na njima omiljenu floskulu - "prava strana povijesti". Oni su, skupa s voždom Plenkijem, uvijek na pravoj strani povijesti. Tko nije s njima - jao si ga njemu! Vječno će ostati upisan u povijesne udžbenike kao neposlušnik koji je u vrijeme velikih ratova bio za mir. Strašno!

Propagandista je mnogo, izdvojit ću ovdje samo nekolicinu. Na primjer, Indexov novinar i kolumnist Gordan Duhaček. On vas je sve podsjetio da je to "naš rat". Što znači "naš rat" i na koga misli kad kaže "naš"? Na mene sigurno ne, jer to moj rat nije - niti sam ga tražio, niti izazvao, niti želio, niti namjeravam prolijevati krv i suze za Krim. Neki od nas se nadaju miru i želimo vidjeti konačno mirovne pregovore, ali političari i novinari ne žele za to ni čuti. OK, onda je to njihov rat, ne naš.

Je li Duhaček mislio na redakciju Indexa kad je rekao "naš rat"? Možda. Ali da je to moj rat, sad bih bio u rovu negdje kod Harkiva ili Hersona. Samo kukavica poput Duhačeka može mirno promatrati kako drugi ginu u njegovom ratu, za njegovu budućnost i guzicu. Duhaček je sasvim sposoban za nositi pušku, ali ne. Lakše je navijati sa strane, je li tako?

Ovo što on i njegovi kolege rade je puno gore od samog kukavičluka. Oni su ratnohuškači. Ovako se potpaljuju strasti i privlače dragovoljci. Ako netko ozbiljno padne na njihove fore i ode u Ukrajinu ratovati u "našem" ratu, i tamo pogine ili ostane invalid, Plenković njemu i njegovoj obitelji sigurno neće odati nikakvo priznanje. Ni ratnu mirovinu neće dobiti. A vjerovao je Plenkovićevim propagandistima da ide u "naš rat".

Zatim, tu je Glas Slavonije, koji je na naslovnicu stavio veliki naslov: "Hrvati bi trebali znati kako je biti napadnut i pomoći žrtvi". Što to znači? Novinarima očito nije dovoljna pomoć što su Hrvati prihvatili tisuće izbjeglica iz Ukrajine. Ako bude trebalo, prihvatit ćemo ih još. Nije im dovoljno ni to što Hrvati šalju humanitarnu pomoć u novcu i hrani Ukrajincima - što privatno, što preko Vlade. To se zove pomoć žrtvi agresije. Ne, novinari žele da se Hrvati izravno uključe u vojni sukob.

Onda Marina Karlović-Sabolić (nikad prije čuo) piše za Ukrajinsku Dalmaciju, podsjeća predsjednika Milanovića da je i Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik BiH, rekao 1991. da "to nije naš rat". Ono što nepoznata Plenkovićeva propagandistica ne razumije, to su različite okolnosti u kojima su različiti ljudi dali tu izjavu. Izetbegović je bio predsjednik države na čijem tlu su se već počeli odvijati ratni sukobi. Budući da su se oni vodili u početku isključivo između Hrvata i Srba, koje on očito nije smatrao svojim građanima, dao je tu izjavu koja se ubrzo pokazala promašenom. S druge strane, Zoran Milanović je predsjednik Hrvatske koja nema apsolutno nikakve veze s ratom u Ukrajini. Tehnički gledano, to stvarno nije naš rat. Ukrajina nije članica EU niti NATO saveza i Hrvatska nema apsolutno nikakve obaveze da joj vojno pomaže.

Ni poznati Vladin propagandist Ivan Hrstić nije propustio priliku da se još jednom dokaže Plenkoviću. Ovaj novinar N1 televizije i Večernjeg lista već je poznat po tome što je nedavno agresivno pljuvao i napadao Švedsku jer nije uvela lockdown. Dugo je trubio kako Šveđani umiru više od drugih. Pokazalo se na kraju da Švedska ima najniži višak smrtnosti u Europi. Hrstić je, kao dokazani muljator i lažov, stvarno zadnja osoba na svijetu koja bi nekoga mogla prozivati za odabir "prave" ili "krive strane povijesti".

Ta floskula o "pravoj strani povijesti" zapravo nema nikakvo konkretno značenje, koristi se umjesto argumenta onda kad propagandisti shvate da nemaju argumenata. Zvuči tako milićevski pa se ne bih začudio da je ona dio arsenala koji su propagandisti dobili od Marka Milića, kao i sve one floskule iz vremena novinarske gripe. Oni prvo zauzmu najekstremniju moguću poziciju i onda svakoga tko je umjeren optuže da je na "krivoj strani povijesti". Ali ako bismo dosljedno slijedili tu logiku, onda je Andrej Plenković bio na krivoj strani povijesti 1991. godine. Čiji je to tada bio rat?

Svi navedeni novinari, kao i njihov šef, još su se nedavno kleli u Pfizer, a već sada su to zaboravili. Korona i dalje hara, no oni više ne pokazuju ni trunku interesa za zaražene, umrle, cijepljene, necijepljene. I ovaj rat će proći - jednom kad Amerikanci kažu dosta i zavrnu pipu Zelenskom pa počnu pregovori. Ovi propagandisti tada se više neće sjećati koliko su huškali građane RH na rat za Krim i Donbas, više im ukrajinske granice neće značiti ni pišljiva boba. Naravno, bitni su samo aktualni interesi njihovog vožda.

Svaki put kad netko u medijima spominje "naše interese", "naš rat" i slično, znajte da je vjerojatno riječ o perfidnoj moralnoj ucjeni. Oni zapravo žele da se vi žrtvujete; da žrtvujete svoje živote, sigurnost ili financije za njihove sebične interese ili za interese onoga u čijoj službi nastupaju. To je slučaj i ovaj put.