Europska unija i Indonezija u Bruxellesu u subotu su
potpisale sveobuhvatni sporazum o gospodarskom partnerstvu (CEPA) i zaseban sporazum o zaštiti ulaganja. Pregovori su počeli 2016., trajali su devet godina i 19 krugova, a završeni su u rujnu 2025. Dvije su strane tako ukinule carine na gotovo svu međusobnu trgovinu.
Vijest je prošla gotovo nezapaženo, između kraha AI dionica i rata u Ukrajini. A trebala je biti na naslovnicama. Indonezija ima oko 285 milijuna stanovnika, četvrta je zemlja svijeta po broju stanovnika i najveće je gospodarstvo jugoistočne Azije. Dosad je bila jedno od najzaštićenijih velikih tržišta na svijetu: carine na europske automobile išle su do 50 posto, a na pojedine proizvode i do 150 posto.
U svijetu u kojem Washington carine koristi kao ucjenu, a Peking kao oružje, Bruxelles je napravio ono što liberali godinama traže: umjesto protucarina, otvorio je novo tržište. Taj potez vrijedi pozdraviti. Vrijedi i pogledati što ta trgovina zapravo
može donijeti, i gdje joj Europa sama stoji na putu.
Što sporazum sadrži?Robna razmjena EU-a i Indonezije 2024. iznosila je 27,3 milijarde eura. EU je iz Indonezije uvezao robe za 17,5 milijardi, a izvezao za 9,8 milijardi. Razmjena usluga dodatno je vrijedila oko 9 milijardi eura. Europska ulaganja u Indoneziji iznose 25,1 milijardu eura, dok su indonezijska ulaganja u EU-u tek 1,1 milijardu.
Carine. Obje strane ukidaju carine na više od 98 posto carinskih linija, što je gotovo sva trgovina po vrijednosti. Oko 80 posto liberalizira se odmah, a nakon petogodišnjeg prijelaznog razdoblja 96 posto trgovine bit će bez carina. Europski izvoznici samo na ukinutim carinama uštedjet će oko 600 milijuna eura godišnje.
Tehničke prepreke. Često važnije od carina. Indonezija će priznavati europske certifikate i izvješća o testiranju za elektroniku, strojeve i energetski učinkovite proizvode. Prihvatit će europska vozila homologirana po 86 pravilnika UNECE-a, a vlastita pravila uskladit će s njima najkasnije do 2033. Nova tehnička pravila moraju biti otvorena za javni komentar najmanje 60 dana i stupiti na snagu najranije šest mjeseci nakon objave.
Usluge i ulaganja. Europske tvrtke dobivaju nediskriminaciju u financijskim, poštanskim, telekomunikacijskim uslugama, pomorskom prijevozu, proizvodnji, rudarstvu i obnovljivoj energiji. U nekim sektorima ukida se obveza lokalne prisutnosti. Olakšava se privremeni boravak poslovnih ljudi.
Sirovine. Zabranjuju se izvozni monopoli za energiju i sirovine te dvostruke cijene, odnosno praksa da su izvozne cijene sirovina više od domaćih.
Javna nabava. Europske tvrtke osnovane u Indoneziji dobivaju nacionalni tretman na natječajima, a pregovori o širem pristupu počet će u roku od pet godina.
Oznake izvornosti. Izravno se štiti 221 europska i 72 indonezijske oznake zemljopisnog podrijetla, od europskih sireva i mesnih proizvoda do indonezijskih začina i kava.
Sporazum sada mora odobriti Europski parlament, a ratificirati indonezijski parlament. Jakarta cilja na primjenu početkom 2027.
Što Indonezija nudi Europi?Sirovine za industriju budućnosti. Indonezija ima oko 42 posto svjetskih rezervi nikla i danas daje oko 60 posto svjetske proizvodnje. Nikal je ključan za nehrđajući čelik i za katode najčešćih baterija električnih vozila. Zemlja je i drugi najveći proizvođač kobalta te važan izvor bakra, kositra i boksita. Europa danas za većinu kritičnih sirovina ovisi o Kini. Sporazum koji zabranjuje izvozne monopole i dvostruke cijene sirovina daje joj drugu adresu.
Ironija je u tome što su većinu indonezijskih talionica, vrijednih više od 30 milijardi dolara, izgradile kineske tvrtke. Ako Europa želi manje ovisiti o Pekingu, mora u Indoneziju ići s ulaganjima, a ne samo s kupovnom listom.
Hrana koju Europa ne može proizvesti. Glavni indonezijski poljoprivredni proizvodi za EU su palmino ulje, kakao i kava. Nijedan od njih Europa ne uzgaja. Indonezija je najveći svjetski izvoznik palmina ulja, a izvozi i gumu, začine i kokosovo ulje. Carina na takve proizvode nije zaštita europskih poljoprivrednika, nego čisti porez europskim potrošačima i prehrambenoj industriji.
Jeftinija obuća i odjeća. Obuća je najveća skupina indonezijskog izvoza u EU. Indonezijski proizvođači godinama su bili u nepovoljnom položaju prema vijetnamskima, jer Vijetnam s EU-om ima sporazum o slobodnoj trgovini od 2020. Kad nestane ta razlika, europska kućanstva plaćat će manje za tenisice, odjeću i elektroniku.
Alternativa Kini za proizvodnju. Indonezija ima medijalnu dob od oko 30 godina, a oko 70 posto stanovništva je u radnoj dobi. Za europske tvrtke koje žele smanjiti ovisnost o Kini, a ne mogu proizvoditi u Europi po europskim cijenama rada, to je jedan od rijetkih velikih izbora.
Što Europa nudi Indoneziji?Strojevi, automobili, kemikalije i lijekovi. To su proizvodi koje Indonezija treba za industrijalizaciju, a dosad ih je skupo plaćala. Indonezija ukida carine od 50 posto na automobile, do 15 posto na strojeve, do 25 posto na kemikalije i do 15 posto na lijekove. Za indonezijske tvrtke to znači jeftiniju opremu za tvornice, a za bolnice jeftinije lijekove.
Hrana. Prosječna indonezijska carina na europsku robu iznosi oko 10 posto, a pojedine do 150 posto. Izvoz europske hrane i pića u Indoneziju vrijedio je 2024. oko 785 milijuna eura. Ukidaju se carine na mlijeko u prahu, sireve, dječju hranu, perad, govedinu, čokoladu, konditorske i pekarske proizvode. Indonezija ima mladu populaciju koja troši sve više mliječnih proizvoda i prerađene hrane, a sama ih ne proizvodi dovoljno.
Usluge i softver. Europske tvrtke dobivaju potpuno vlasništvo u sektorima poput informatike i telekomunikacija. Indonezija se prvi put obvezala da neće uvoditi carine na elektroničke prijenose, odnosno na softver, digitalni sadržaj i poruke. Za europske softverske tvrtke i freelancere to je značajno jamstvo.
Kapital i znanje. Europa je već najveći vanjski ulagač u Indoneziji izvan Azije, s 25,1 milijardom eura ulaganja. Sporazum o zaštiti ulaganja smanjuje rizik za nova. Indonezija ima talionice nikla, ali joj nedostaju tehnologija i istraživanje za proizvodnju vrjednijih proizvoda poput baterijskih ćelija. To je mjesto gdje europske tvrtke mogu konkurirati kineskima.
Prilike za Hrvatsku. Hrvatska razmjena s Indonezijom danas je skromna i neuravnotežena. Ukupna razmjena 2024. iznosila je oko 145 milijuna dolara. Hrvatska je 2023. izvezla robe za samo 12 milijuna dolara, uglavnom plinske turbine, građevinske strojeve i piljenu građu, a uvezla oko 160 milijuna, uglavnom ugljen, plin, palmino ulje i gumu.
Gdje su prilike? Indonezija je još 2016. iskazala interes za hrvatska vina, pršut, maslinovo ulje, sireve i tartufe. To su upravo proizvodi kojima sporazum ukida carine i štiti oznake izvornosti. Ministar vanjskih poslova
Gordan Grlić Radman lani je u Jakarti dogovorio suradnju oko dolaska kvalificiranih indonezijskih radnika u Hrvatsku.
Riječka luka može biti ulaz za indonezijsku robu prema srednjoj Europi. Strojogradnja, farmacija, IT usluge i nautički turizam sektori su u kojima hrvatske tvrtke mogu biti konkurentne.
Prepreke koje ostajuUkidanje carina je lakši dio posla. Teži je dio ono što obje strane rade izvan carinske tarife, i to obje strane pravdaju plemenitim ciljevima.
Uredba o krčenju šuma (EUDR). Od 30. prosinca 2026., dakle za pet tjedana, uvoznici palmina ulja, kave, kakaa, gume i drva moraju dokazati da roba ne potječe s površina iskrčenih nakon 2020., uz geolokacijske podatke za svaku parcelu. Primjena je već dvaput odgađana, a Komisija je u svibnju potvrdila da nove odgode neće biti.
Indonezija procjenjuje da uredba pogađa oko šest milijardi eura njezina godišnjeg izvoza i upozorava da sitni poljoprivrednici teško mogu ispuniti uvjete. Udruga proizvođača palmina ulja upozorila je da ukidanje carina ne jamči nesmetan izvoz.
Antidampinške i kompenzacijske pristojbe. EU na indonezijski biodizel na bazi palmina ulja nameće antidampinške pristojbe do 46,4 posto, koje je Sud EU-a potvrdio. Na nehrđajući čelik uvedene su kompenzacijske pristojbe, za koje je panel WTO-a ocijenio da nisu u skladu s pravilima. EU se žalio, a kako žalbeno tijelo WTO-a ne radi, pristojbe ostaju na snazi.
CBAM. Od 2026. EU
naplaćuje ugljičnu pristojbu na uvoz čelika, a indonezijska proizvodnja nikla i nehrđajućeg čelika jedna je od energetski najintenzivnijih na svijetu.
Zabrana izvoza nikla. Indonezija je 2020. zabranila izvoz rude nikla kako bi prisilila ulagače da talionice grade u zemlji. EU je to osporio pred WTO-om i pobijedio 2022. Indonezija se žalila tijelu koje ne postoji i zabrana je ostala. Tadašnji predsjednik Jokowi poručio je da Indonezija bez takve politike nikad neće postati razvijena zemlja.
Obveza lokalnog sadržaja (TKDN). Indonezija traži visok udio domaćih komponenti u brojnim sektorima, od pametnih telefona do opreme za naftnu industriju. Zbog toga je godinama bila u sporu s Appleom. Indeks međunarodnih trgovinskih prepreka za 2025. rangirao ju je kao najzaštićenije gospodarstvo na svijetu.
Sporazum nešto od toga rješava. Zabrana izvoznih monopola i dvostrukih cijena sirovina, priznavanje europskih certifikata i mogućnost izuzeća od lokalnog sadržaja za ulaganja u obnovljivu energiju korak su naprijed. Ali zabrana izvoza nikla i opći sustav lokalnog sadržaja ostaju. Jednako kao i EUDR.
Što bi rekli protivnici sporazuma?Najjači argument protiv sporazuma nije protekcionistički nego ekološki i ljudskopravaški.
Europska potrošnja odgovorna je za oko 10 posto svjetskog krčenja šuma, a palmino ulje i soja čine više od dvije trećine toga. Indonezija ima treću najveću površinu prašume na svijetu i oko 22 milijuna hektara plantaža palmina ulja, s planovima za još mnogo više.
Rudnici nikla i boksita šire se na zemljišta autohtonih zajednica. Indonezijske i europske nevladine udruge tražile su da se palmino ulje isključi iz sporazuma, a peticiju je potpisalo više od 170 tisuća ljudi.
Kritičari kažu da sporazum nagrađuje upravo one sektore koji uništavaju šume. Dodaju i da Komisija nije slučajno istoga dana kad su završeni pregovori predložila odgodu uredbe o krčenju šuma.
Tomu se dodaje ekonomski prigovor. Indonezijska srednja klasa smanjila se s oko 60 milijuna ljudi 2018. na manje od 47 milijuna 2025. Tržište od 285 milijuna potrošača manje je bogato nego što izgleda na papiru.
To su ozbiljni prigovori, ali nijedan ne vodi do zaključka da je bolje ne trgovati.
Prvo, siromaštvo je najveći neprijatelj šuma. Zemlje krče šume dok su siromašne, a pošumljavaju kad se obogate. Europa je to prolazila u 19. i 20. stoljeću. Trgovina koja Indonezijce čini bogatijima stvara sredinu koja će tražiti zaštitu okoliša.
Zatvaranje tržišta ne spašava prašumu. Samo osigurava da palmino ulje ode u Kinu i Indiju, gdje nitko ne pita odakle dolazi.
Drugo, sporazum ima pravno obvezujuće odredbe o Pariškom sporazumu, temeljnim pravima radnika i posebni protokol o održivom palminom ulju, uz mogućnost trgovinskih mjera kao krajnjeg sredstva. To je više utjecaja nego što Europa ima bez sporazuma.
Treće, smanjenje srednje klase argument je za sporazum, a ne protiv. Ta je klasa propadala dok se udio industrije u indonezijskom BDP-u smanjivao s oko 32 posto 2002. na oko 19 posto 2025. To se dogodilo upravo zato što je Indonezija bila zatvorena, odnosno zaštićena protekcionizmom. Industrija treba pristup tržištima, jeftine strojeve i strani kapital. To je upravo ono što sporazum donosi.
Slobodna trgovina je uvijek pravi odgovorSporazum s Indonezijom dokaz je da Europa još zna raditi ono što je nekad radila najbolje: otvarati tržišta. Nakon Japana, Vijetnama, Singapura, Mercosura i sada Indonezije, EU gradi mrežu slobodne trgovine upravo dok Washington podiže carinske zidove. To je ispravan odgovor na protekcionizam i vrijedi ga pohvaliti bez zadrške.
Ali sporazum je pokazao i nešto manje laskavo. Obje strane ukidaju carine, a zadržavaju prepreke koje su važnije od carina. Indonezija zadržava zabranu izvoza nikla i obvezu lokalnog sadržaja, u ime "razvoja". Europa zadržava uredbu o krčenju šuma, antidampinške pristojbe i ugljičnu pristojbu na granici, u ime okoliša. Obje strane, kao i obično, svoj protekcionizam smatraju vrlinom, a tuđi zlouporabom.
Za Hrvatsku je poruka jednostavna. Indonezija nije daleko tržište za velike igrače. To je tržište od 285 milijuna ljudi koje je upravo ukinulo carine na hrvatska vina, sireve, pršut, maslinovo ulje, strojeve i lijekove. Hrvatska tamo danas izvozi za 12 milijuna dolara godišnje. Sporazum neće taj broj sam povećati. Povećat će ga poduzetnici koji odluče otići tamo. Država im najviše može pomoći tako da im ne odmaže.
Trgovina nije igra u kojoj jedan dobiva ono što drugi gubi. Indonezijac koji kupi europski stroj i Europljanin koji kupi indonezijsku kavu - obojica su na dobitku. Zato je svaka ukinuta carina, ma gdje bila, mala pobjeda slobode.