Po marksističkoj teoriji vrijednosti, vrijednost onoga što čovjek postigne se mjeri time koliko se čovjek "namučio" da bi do toga došao. Po subjektivnoj teoriji vrijednosti, vrijednost onoga što čovjek postigne se mjeri time koliko to čini život drugih ljudi boljim. Tu vrijednost nam drugi ljudi iskazuju time što nam ponude nešto zauzvrat za naš "trud" i "muku".

Znanstveno gledano, subjektivna teorija vrijednosti je logički točna, a marksistička je netočna.

Retorika koju koriste hrvatski nastavnici štrajkači ima jake tonove radne teorije vrijednosti i podsjetila me je na govor jedne srpske profesorice od prije nekih šest godina koji je izazvao buru uglavnom pozitivnih komentara u srpskoj javnosti. Naravno, moja reakcija je bila negativna.

Govor je bio namijenjen apsolventima Filološkog fakulteta u Beogradu i trebao je valjda biti motivirajući. U tom govoru se posebno veliča vrijednost profesorskog zvanja. Neke druge profesije se podcjenjuju, nazivaju "izmišljenima", a poduzetnici se nazivaju "vlasnici kvadratnih metara" kao da oni ništa kreativno i vrijedno kao osobe ne pridonose društvu. Profesorica osobno nije toliko važna hrvatskoj javnosti, ali njen govor bi trebao biti zanimljiv jer je školski primjer tipičnog mentalnog sklopa zaposlenika u državnom obrazovanju.

Na primjer, hrvatski nastavnici vole isticati transparent: "Zapostavljeno obrazovanje – nepokrenuta Hrvatska". Oni, naravno, misle na državne škole kao sinonim za obrazovanje. Njima valjda ni na kraj pameti nije da su neki od njihovih bivših učenika proveli dvadeset i više godina odučavajući sami sebe od pogrešnih teorija i doktrina koje su ih baš u tim državnim školama učili.

Primjerice, učili su nas da kompenzacija za rad treba biti proporcionalna kompleksnosti posla bez obzira kako krajnji korisnik vrednuje rezultat tog posla. Ako dođe do neslaganja plaće koju formula daje i one koju bi krajnji korisnik dao, korisnik je u krivu jer ne razumije "pravu" vrijednost onoga što dobiva. Nas je ta škola umrtvila isto onoliko koliko nas je pokrenula.

Obrazovanje je puno širi pojam nego što to naši prosvjetari misle i često je pravo obrazovanje u potpunoj suprotnosti s onim što oni pod time podrazumijevaju.

Dalje, hrvatski prosvjetari traže da plaće budu direktno proporcionalne stručnoj spremi, kao da stručna sprema sama po sebi donosi vrijednost krajnjem korisniku njihove usluge – đacima i roditeljima. Slično retorici prosječnog hrvatskog prosvjetara, govor srpske profesorice odiše marksističkom teorijom vrijednosti jer ta retorika govori da je status prosvjetara (objektivno) vrijedan sam po sebi jer su se oni "godinama samosavladavali i samoodricali" da bi do njega došli. Tim odricanjem, oni su zaslužili da budu, kako profesorica to naglašava, PROFESORI.

Ta titula, sama po sebi, kaže profesorica, vrijedi više nego bilo koje drugo zvanje ili zanimanje. Znači, po toj logici, nebitno je da li to mučenje i "samoodricanje", da bi se došlo do profesorskog zvanja, na kraju rađa nešto što netko drugi smatra vrijednim. Po logici naših prosvjetara, ako netko ne vidi vrijednost "samoodricanja" koje je potrebno da bi se završio fakultet i došlo do određene stručne spreme, onda on nije spoznao prave vrijednosti.

Meni prvo nije jasno zašto bi netko mislio da je za fakultet potrebna muka i odricanje. Ja sam fakultet (i magisterij i doktorat) završio s lakoćom i sa zadovoljstvom. Nisam se odrekao ničega što sam smatrao iole vrijednim. Da mi je bila tolika muka da ga završim, ne bih ga nikad ni upisivao. Pretpostavljam da mi nije bilo teško zato što volim to što sam studirao.

Pitam se sad vrijedi li moja diploma manje od diplome nekoga tko se zbog nje "odricao" i "samosavladavao". Šalim se, ne pitam se jer je znanost o vrijednosti baš to što sam studirao i dobro sam savladao gradivo.

Po čemu bi to jedna profesija trebala biti iznad drugih samo zato što ima više "stručne spreme"? Svaka profesija, osim onih državnih, kojima i naši prosvjetari pripadaju, postoji zato što su usluge te profesije nekome potrebne. Reći da je neka profesija izmišljena, kako to srpska profesorica, a i gro hrvatskih prosvjetara, kaže za neka zanimanja, isto je što i reći da su potrebe ljudi koje ta profesija zadovoljava izmišljene.

Svatko tko posjeduje elementarno znanje društvenih znanosti, svjestan je da su sve potrebe subjektivne prirode. Nema objektivno dobrih i loših potreba. To što ja volim pisati, ne znači da su oni koji ne vole pisati u zabludi ili nešto lošiji od mene. To što ja volim čitati, ne znači da su oni koji ne vole čitati lošiji od mene.

Ja volim otići i u restoran, ali tu su naši prosvjetari nemoćni da mi pomognu. Koliko god oni veličali svoju profesiju, to veličanje neće stvoriti atmosferu koju želim kada odem u restoran. Kad odem u restoran, mene zanima dobra usluga i to samo dobar vlasnik restorana može pružiti. U toj situaciji mi ne treba profesor hrvatskog jezika i književnosti.

Vlasnici restorana, koje profesorica pogrdno naziva vlasnicima kvadratnih metara, korisni su pripadnici društva koji pružaju usluge ljudima u tome društvu. Vlasnici restorana ostvaruju profit jer su dobri u zadovoljavanju tih usluga. Da nisu dobri, ne bi im se gosti vraćali i plaćali.

I ostale profesije koje ona tamo spominje pružaju usluge ljudima koji te usluge žele. Možda te usluge nisu potebne meni ili profesorici, ali nekome jesu. Upustiti se u vrijednosnu ocjenu tih potreba znači ustvrditi da su tvoje potrebe objektivno bolje i svrsishodnije od potreba drugih ljudi. Postoje imena za to – jednoumlje, elitizam, supremacizam, šovinizam ili jednostavno – arogancija.

Zanimanja koja naši prosvjetari vole smatrati manje vrijednim od svog vlastiti kruh zarađuju pružajući usluge drugim ljudima na dobrovoljnoj bazi. Ta zanimanja se rađaju i umiru voljom svojih korisnika. Ako jednoga dana gosti nekog restorana odluče da im taj restoran više ne pruža usluge kakve žele, restoran će financijski propasti ako nešto ne promijeni.

Možda prosvjetari zaboravljaju da nastavnici u srednjim i osnovnim školama mogu nastaviti raditi čak i kad se njihova usluga nikome ne sviđa jer im plaća dolazi iz državnog budžeta koji se puni novcem baš tih vlasnika restorana i ostalih poduzetnika. Imao sam divnih nastavnika, ali je bilo i takvih koji u stvarnom svijetu, gdje uspjeh ovisi o tome koliko dobro možeš riješiti nečiji problem, ne bi potrajali ni nekoliko dana. Jedini razlog zbog koga su potrajali toliko koliko su potrajali u obrazovnom sistemu je taj što korisnici njihovih "usluga" nemaju načina da ocijene tu uslugu time što će je manje platiti.

Nemaju izbora jer je taj izbor za njih već odradila država. Nema veze, na primjer, što neki isfrustrirani nastavnik tvoje dijete ne uči gotovo ničemu osim mržnji, ti ćeš njegovu plaću osigurati, htio ti to ili ne htio. Porez ćeš platiti.

Zamislite nekog vlasnika restorana da pljuje po drugim profesijama. Koliko dugo bi opstao kao uspješan poslovni čovjek kad bi njegovi gosti čuli takvo bahato ponašanje? S druge strane, naši prosvjetari i dalje primaju vaš novac, ma koliko vas nekim svojim izjavama nervirali.

Na kraju želim naglasiti da ovaj tekst nije protiv povećanja plaća nastavnicima nego je protiv određivanja plaća na osnovu prastare i netočne teorije vrijednosti. Krajnji korisnik usluge treba biti glavni sudac koliko nešto vrijedi. Mogu ja imati tri fakulteta, magisterija, doktorata, ali ako moja usluga ne valja, potpuno je nevažno koliko sam se ja odricao i koliko sam truda uložio da bih do tih titula došao.

Nisu moji studenti i njihovi roditelji dužni plaćati moje greške iz prošlosti. S druge strane, oni nastavnici i profesori koji daju vrhunsku uslugu trebaju biti i nagrađeni za to. U biti, kvaliteta usluge treba postati mjerilo vrijednosti nastavnika i profesora. Nije ovo nova ideja.

Moja plaća, između ostalog, ovisi i o ocjeni koju mi korisnici moje usluge, studenti, daju. Postoje drugi mehanizmi kao što je da roditelji imaju izbor u koju će školu slati svoje dijete i kojoj će školi ići njihova porezna davanja. Mehanizama se može razraditi bezbroj, ali dok se ne promijeni mentalni sklop tipičnog prosvjetara, teško.