Na nedavni članak o propasti političkog liberalizma u RH na mail nam je stiglo zanimljivo reagiranje čitatelja. Mladen Gogola ukazuje na jedan drugi problem koji se tiče svih političkih stranaka u Hrvatskoj. Njegovo reagiranje prenosimo u cijelosti:

"Vaš članak je posvećen osobama koje su vodile HSLS i tu je relativno dobar, no propušta primijetiti jednu bitnu stvar: sve hrvatske stranke su organizacijske kopije nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske (SKH). Sve su organizirane po hijerarhijskom ustroju, istom onom koji uz komunističke partije koriste i organizacije poput mafije, n'dranghette, yakuza ili trijada. Postoje povijesni razlozi zašto je tome tako: sovjetski komunisti su se prije dolaska na vlast financirali pljačkajući banke i vršeći iznudu nad lokalnim trgovinama, pa čak i kriminalnim organizacijama. Svrha je bila ista pa je i organizacija bila ista. Po dolasku na vlast komunističke partije su taj paramilitaristički i hijerarhijski ustroj zadržale kako bi mogle u potpunosti kontrolirati društvo.

Na žalost, nakon 1991. sve novoosnovane hrvatske stranke, uključujući tu i HSLS, su zadržale takav mafijaški oblik organizacije, koji je promicao "stranačke vojnike", a ne slobodnomisleće pojedince. Ljudi poput Lise Murkowsky ili Joe Liebarmana koji su se na izborima ne samo suprotstavili kandidatima vlastite stranke, nego i pobijedili, bili bi u Hrvatskoj promptno izbačeni iz svojih stranaka. Isto bi se dogodilo senatoru Bobu Corkeru koji se upravo ovih dana svađa s predsjednikom Trumpom. Militaristički organizirane stranke, koje nemaju nikakvu ideologiju osim dolaska na vlast, ne mogu biti promicatelji demokracije i osobnih sloboda. Takva organizacija pogoduje stranačkim pučevima, zakulisnim igrama, dolasku najprobitačnijih individua na čelo stranke i zanemarivanju bilo kakvih principa. Ako je stranka organizirana kao mafijaška obitelj, onda će se tako i ponašati.

Ono što je problem je institut izbacivanja iz stranke. Nitko ne bi trebao imati pravo izbacivati člana iz stranke. Ako je netko voljan platiti članarinu, onda ima pravo biti članom stranke. Nadalje, Hrvatska je mala zemlja, sa stanovništvom manjim od stanovništva Brooklyna ili Queensa (živim u New York Cityju) pa su nekakve "izborne konvencije" na kojima "delegati" biraju stranačko vodstvo potpuno besmislene. Vodstvo bi se u maloj zemlji poput Hrvatske trebalo birati većinom glasova svih članova stranke. Dodatni nivo indirekcije, kojim se u informatici rješavaju svi problemi, je u ovom slučaju štetan.

Usrdno se nadam da će nekakva eventualna nova liberalna stranka, za koju je po mom mišljenju sazrijelo vrijeme, imati programska načela na tragu klasičnog liberalizma i statut koji će eksplicitno zabranjivati izbacivanje članova iz stranke, osim ako oni sami ne prestanu plaćati članarinu. Borbu za slobodu pojedinca mora voditi stranka u kojoj svaki pojedinac ima pravo reći ono što misli, bez straha od posljedica."