Ovaj izborni sustav stvara komunističke organizacije s centrom moći umjesto demokratske političke stranke.

Pogledao sam intervju koji je Branimir Bunjac dao kod Velimira Bujanca nakon napuštanja Živog zida i moram reći da sam ugodno iznenađen. Bunjac je više od sat vremena govorio razumno, nije izrekao nijednu očitu dezinformaciju i pokazao se kao normalan i pametan čovjek, dakle nešto totalno suprotno od svega onoga što smo od njega navikli slušati. Je li nakon izlaska iz stranke postao drugi čovjek ili je tek sada dobio priliku govoriti ono što stvarno misli?

Jedna stvar koju je u tom intervjuu Bunjac rekao posebno je zanimljiva. Kad je pričao o razlozima raspada Živog zida, naveo je nedostatak demokratičnosti, odnosno sve odluke donosi jedna osoba. Čak je priznao da u HDZ-u ima više demokracije nego u Živom zidu. Ali aktualni događaji u HDZ-u pokazuju da i HDZ pati od iste bolesti.

Živi zid bi bez sumnje bolje prošao na proteklim europskim izborima da je na listi bio Ivan Pernar. HDZ bi do nogu potukao SDP da je nositelj liste bio Davor Ivo Stier. U tom slučaju sve ove "desnije opcije" - od suverenista preko Esih do Petir - uopće ne bi imale nikakvih šansi. Ali to se nije dogodilo iz poznatih razloga - Stier nije u milosti predsjednika stranke, a Pernarovo pojavljivanje na listi, prema Bunjčevim riječima, nije odgovaralo Sinčićevoj supruzi.

Problem je puno veći od samih unutarnjih previranja u HDZ-u i Živom zidu, za koje vjerujem da svakog normalnog stanovnika ove zemlje iskreno nije briga. Ova previranja i njihovi razlozi nam ukazuju na veliku crnu rupu u hrvatskoj demokraciji, o čemu smo i mi na Liberalu već u nekoliko navrata pisali, ali sada je ona vidljivija nego ikada. Hrvatski izborni sustav je loš, on proizvodi nedemokratičnost.

Jednostavno, prema našem izbornom zakonu i prema statutima pratkički svih političkih stranaka u Hrvatskoj, liste na izborima za sva predstavnička tijela sastavlja i odobrava središnje tijelo stranke, a često je riječ o jednoj osobi. Na taj način praktički je nemoguće biti izabran u Sabor ako se zamjerite predsjedniku svoje stranke, bez obzira o kojoj stranci je riječ. Kao rezultat toga - građani ne dobivaju predstavnike koje oni žele, već one koje im je servirala partijska elita.

Podsjetilo me to na reagiranje našeg čitatelja iz SAD-a, hrvatskog iseljenika Mladena Gogale, koji je napisao:

"Sve hrvatske stranke su organizacijske kopije nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske (SKH). Sve su organizirane po hijerarhijskom ustroju, istom onom koji uz komunističke partije koriste i organizacije poput mafije, n'dranghette, yakuza ili trijada. Postoje povijesni razlozi zašto je tome tako: sovjetski komunisti su se prije dolaska na vlast financirali pljačkajući banke i vršeći iznudu nad lokalnim trgovinama, pa čak i kriminalnim organizacijama. Svrha je bila ista pa je i organizacija bila ista. Po dolasku na vlast komunističke partije su taj paramilitaristički i hijerarhijski ustroj zadržale kako bi mogle u potpunosti kontrolirati društvo.

Na žalost, nakon 1991. sve novoosnovane hrvatske stranke, uključujući tu i HSLS, su zadržale takav mafijaški oblik organizacije, koji je promicao "stranačke vojnike", a ne slobodnomisleće pojedince. Ljudi poput Lise Murkowsky ili Joe Liebarmana koji su se na izborima ne samo suprotstavili kandidatima vlastite stranke, nego i pobijedili, bili bi u Hrvatskoj promptno izbačeni iz svojih stranaka. Isto bi se dogodilo senatoru Bobu Corkeru koji se upravo ovih dana svađa s predsjednikom Trumpom. Militaristički organizirane stranke, koje nemaju nikakvu ideologiju osim dolaska na vlast, ne mogu biti promicatelji demokracije i osobnih sloboda. Takva organizacija pogoduje stranačkim pučevima, zakulisnim igrama, dolasku najprobitačnijih individua na čelo stranke i zanemarivanju bilo kakvih principa. Ako je stranka organizirana kao mafijaška obitelj, onda će se tako i ponašati."

Rekao bih da je u slučaju hrvatskih političkih stranaka problem u koncentraciji moći, a on je rezultat prevelike centralizacije države i njenog političkog sustava.

Možda bi bilo bolje prijeći na anglosaksonski sustav. Britanci i Amerikanci, na primjer, u svoj parlament biraju po jednog predstavnika iz svakog okruga. To bi u Hrvatskoj bili gradovi uz pripadajuće im općine, odnosno dijelovi svake županije. U Zagrebu bi se birao po jedan predstavnik iz svake općine, a vjerojatno bi još nekoliko većih gradova, poput Splita i Rijeke, bili podijeljeni na dva ili tri dijela. Pojedinosti bi se dale razraditi, ali shvaćate što mislim.

I onda se izbori održavaju u dva dijela. Prvo se svatko tko želi kandidira za predstavnika stranke koje želi u svome okrugu. Stranka će službeno podržati onog kandidata iz svakog okruga koji osvoji najviše glasova svojih članova u njegovom okrugu. To znači, ako se vi kandidirate za predstavnika, recimo, Živog zida ili HDZ-a, i ako osvojite više glasova članova te stranke od svih drugih kandidata za njenu nominaciju, ta stranka će vas morati nominirati na općim izborima kao svoga legitimnog predstavnika, bez obzira što o vama mislio predsjednik te stranke ili njen središnji komitet. Na taj način se oduzima moć pojedincima u čelništvu stranke i otvara mogućnost svima te se postiže veća demokratičnost unutar samih stranaka.

Zato u SAD-u imamo često situaciju da su pojedini predstavnici u parlamentu suprotstavljeni u nekim pitanjima predsjedniku Donaldu Trumpu iako su članovi njegove stranke. Justin Amash može slobodno izaći u javnost pozivajući na Trumpov opoziv, neće biti izbačen iz Republikanske stranke, neće nikakve sankcije snositi. On odgovara svojim biračima, a to su građani njegovog okruga u Michiganu. Oni su ga birali nekoliko puta uzastopno; prvo samo članovi Republikanske stranke, a onda je pobijedio i na općim izborima u srazu s nominiranim predstavnicima Demokratske stranke, Libertarijanske, Zelene i drugih.

Kod nas je drugačije. Ako ste u HDZ-u i suprotstavite se mišljenju Andreja Plenkovića...Prvo, ne smijete javno to ni reći. Ali čak i ako kažete samo unutar stranačkog kruga da biste nešto možda drugačije, gotovi ste. Nećete se naći ni na jednoj izbornoj listi HDZ-a. Ovakav izborni zakon favorizira autokratske vođe i njihovu samovolju i, što je još gore, ima pretenziju takve dovoditi na vlast. Kaže se da politička moć kvari ljude, onda nije ni čudo da ljudi postaju po defaultu pokvareni jednom kad postanu predsjednici neke značajne političke stranke. Imaju de facto moć odlučivanja o tome tko će doći u poziciju da ostvari svoje političke ciljeve, a tko neće.

Netko će sada reći da uvijek postoji mogućnost za onoga tko se zamjeri čelniku stranke da se kandidira na vlastitoj neovisnoj listi ili da prijeđe u drugu stranku koja će ga htjeti nominirati. Ovo drugo je vrlo riskantno jer ni druge stranke neće biti oduševljene prebjezima, a ni glasači ne vole takve. A kod samostalnog izlaska na izbore je problem u praktičnom ostvarivanju toga cilja. Stranke imaju i financijska sredstva i infrastrukturu koju pojedini građanin nema. To su u političkoj areni nepremostive prepreke ako iza sebe nemate veliku političku stranku.

HDZ sam sada naveo kao primjer, ali to je čak jedna od demokratičnijih stranaka u Hrvatskoj, što govori stvarno puno o našem stanju demokracije. Vidjeli smo kako je u Živom zidu gdje su osobni i privatni interesi doveli do potonuća nekoć snažne političke stranke. Nije mi žao Živog zida, žao mi je što njihovo glasačko tijelo nikada neće naučiti.

Hrvati bi trebali početi ozbiljno razmišljati o promjeni izbornog sustava jer kad se neki problem toliko puta ponavlja kao ovaj sa samovoljom stranačkih vođa, onda to nije problem nečijih pogrešnih odluka nego cijelog sustava koji je krivo postavljen.