U Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, točnije u župi Presvetog Srca Isusova, prošlog mjeseca održan je Tjedan braka. Najviše je u medijima odjeknulo predavanje akademika prof.dr. Pere Aračića koji je govorio o temama „Bračna i obiteljska zbilja u Hrvatskoj“ te „Osnaživanje očinstva i majčinstva u pastoralnoj praksi“.

Iznio je niz (po meni zabrinjavajućih) podataka, među njima: u posljednjih 40 godina smanjen je broj sklapanja brakova (crkvenih) za pola, svaki treći brak završi razvodom, dob sklapanja braka se pomaknuo na 31 godinu za muškarce, a 28 za žene. Broj rođenih izvan braka se udvostručio. To su neki od meni najzanimljivijih podataka, ima ih naravno još. I to sve u zemlji (to je potrebno naglasiti) s 86,2 posto deklariranih katolika, a čak preko 90% kršćana!

Kada pričamo o Crkvi, braku, obitelji teško se ne sjetiti Željke Markić i udruge „U ime obitelji“. Njihov referendum u 2013. godini obećavao nam je da će zaštiti instituciju braka, očuvati naše kršćanske vrijednosti i sačuvati nas od naleta „liberalnog fašizma“ (što god to značilo). Uspjeh na referendumu je značio pobjedu za „tradicionalnu hrvatsku katoličku obitelj“ ili skraćeno „obitelj“ – jer je sve ostalo (što nije tradicionalno, hrvatsko i katoličko) ustvari nešto drugo. Gledajući ove podatke koje je iznio prof. Aračić možemo reći da je ta pobjeda „obitelji“ – pirova.

E sad, prof. Aračić predložio je i financijsko poticanje i pomoć obiteljima u smislu nekakvog fonda na razini cijele države. Naglasio je da je najvažnija mjera povratak Hrvata u domovini (kako? Nije objasnio), probuditi domoljublje (kako? Opet nije objašnjeno). Spominjao je popuste pri kupnji automobila, povećanje mirovina (?!) i naravno osnivanje još jednog instituta u sklopu HBK - Hrvatski obiteljski institut, koji će stalno pratiti situaciju, predlagati mjere itd.

Ne znam kako je to prof. Aračić zamislio, mogu samo pretpostaviti da je htio da „država nešto uradi“.

Osmisliti fond koji je na razini države, ako se radi o dobrovoljnim prilozima, nije nikakav problem i to, dapače, podržavam. Povratak Hrvata u domovinu će ići malo teže. Hrvati ne sele u inozemstvo jer nisu domoljubni (što god to značilo), već iz jednostavnih razloga: manje nepravde, više zarade. Skraćeno, to je otprilike to. Većina mojih prijatelja/poznanika se želi vratiti u određeno vrijeme u Hrvatsku i teško im je zbog toga što su otišli. Prozivati ih za manjak domoljublja je u najmanju ruku bezobrazno i bezobzirno.

Dalje, popusti pri kupnji automobila. Ako bi država spustila poreze na kupovinu automobila, to podržavam. Ionako plaćamo hrpu nameta, carinu na uvezeni automobil itd. Povećanje mirovine je naravno besmisleno zahtijevati. Ono što trebamo zahtijevati da se mirovinski fondovi odvoje iz države. Da sami upravljamo svojim novcem i svojom budućom mirovinom. Ovako je to samo populizam i čak opasna diskriminacija. Što da radi bračni par s jednim djetetom ili oni koji ne mogu imati djece?!

Točka na "i" je osnivanje još jednog instituta. Valjda ih nemamo dovoljno. Što bi taj institut radio, tko bi ga vodio? Kakve bi mjere donosile? Za koga? I najbitnije, tko bi ga financirao? Te iste obitelji kojima treba pomoć?! Ti isti mladi ljudi koji trbuhom za kruhom odlaze van?! Marsovci?!

Zanimljivo je kako čovjek koji je akademik nudi ovakva rješenja. Ako nam akademici daju ovakva rješenja, kako onda očekujemo da običan čovjek u Hrvatskoj bude drukčiji? Da ne glasa za istu stranku dvadeset godina, da se ekonomski opismeni, da mijenja mentalitet? A s druge strane prozivati one koje odlaze u inozemstvo za nedostatak domoljublja?

Iako nisam vjerojatno najkompentetnija osoba, vođen ovakvim razmišljanjima našeg akademika nudim svoja razmišljanja.

Obitelj se gradi iz pozicije sigurnosti. Znači, ako imate loše plaćen posao ili nemate posao i teško ga dobivate, nećete graditi obitelj. Ne možete useliti u veći stan, ne možete kupiti veće auto itd. Dakle smanjite poreze. Omogućite ljudima da otvaraju svoja poduzeća, da se mogu lakše zaposliti. Bilo samozaposliti, bilo kod nekoga.

Smanjite poreze na hranu, na odjeću, na obuću...Neki će reći, pa prije su živjeli ljudi siromašno na selima pa su imali po petero, šestero djece. Zaboravite ta vremena. Danas je život mnogo lagodniji i komforniji nego prije i Bogu hvala da je tako. Nađite mi obitelj Nijemaca s petero, šestero djece kako jedu jednom tjedno meso i žive u drvenoj kući na selu.

Što se tiče sakramenta braka, tzv. crkvenih brakova, tu je problem Katoličke crkve. Mnogi se više ne žele vjenčati u Crkvi (iako su vjernici na papiru) jer se ne osjećaju dobrodošlim u Crkvu.

Crkva se treba očistiti od loših svećenika i loših vjernika. Na koji način? Za početak da se odvoji od države potpuno financijski. Time bi postala slobodnija, autentičnija, jača, kvalitetnija. Vjernici koji bi htjeli bi je financirali (ja prvi!), tako bi se maknuli oni lažni vjernici, a time i loši svećenici. Jer nitko ne bi plaćao svećenika optuženog za pedofiliju, na primjer. Isto tako, ljudi koji nisu vjernici i koji su protivnici crkve ne bi više mogli komentirati zbivanja oko Crkve, jer je više ne bi financirali.

Vjernici bi se lakše mogli pobuniti protiv crkvenog vodstva. Imali bi jaki adut u rukama, vlastite novce kojim financiraju Crkvu! Ne bi imali 86.2% vjernika (koji trenutno služe samo kao argument kad Crkva nešto zahtijeva), nego bi imali recimo 50%. Možda i manje, nebitno. Kvaliteta nauštrb kvantitete.

Također, smatram da vjeronauk treba u potpunosti izvući iz škola. Mišljenja sam da bi djeca dobila puno više u raznim zajednicama povezanima s Crkvom gdje bi im predavali laici, vjeroučitelji koji bi također morali biti kvalitetniji, ne bi li privukli djecu i roditelje. Iz vlastitog iskustva znam da sam u zajednici puno više naučio o vjeri i religiji nego na satima vjeronauka u školi. Ljepše bi bilo roditeljima, mogli bi odrediti gdje će njihovo dijete ići na vjeronauk, a ljepše i djeci jer bi imali sadržanije i kvalitetnije satove vjeronauka. Lakše i predavačima jer bi imali djecu i roditelje koje to zanima i koji dolaze dobrovoljno. Lakše i onim roditeljima čija djeca ne idu na školski vjeronauk, djeca se ne bi osjećala diskriminirano. Iako, vaučerizacija školstva bi sve ovo promjenila. To je ipak najbolje rješenje.

No ipak, sve to ne garantira da će se ljudi više ženiti i da će imati više djece. Pad nataliteta je problem u cijeloj Europi, ljudi su danas jako komforni i dugo im treba da odluče imati djecu, bez obzira na sve uvjete koje imaju ili nemaju. Ali ne želim prihvatiti ovakva rješenja i pozivanja na nekakve mjere koje to zapravo nisu. Po stoti put pokušaja silovanja države i državnog aparata za boljitak ne znam koga. Jer na kraju kad god se neki akademik, političar, sindikalist bori za boljitak „malog“ čovjeka, taj mali čovjek nastrada ili u najboljem slučaju iseli u inozemstvo.