Nakon tenzija koje su u duhu hladnog rata titrale između Rusije i Ukrajine, otpočela je ruska invazija koja je šokirala svijet. Iako nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti rasplet rata, kao ni njegove posljedice, neke su ipak već počele ostavljati traga na rusku, ali i sveukupnu ekonomsku sliku pa bi se o budućnosti financijskog stanja i globalnoj krizi moglo teoretizirati.

Po napadu ruske vojske na susjednu Ukrajinu, kao odgovor su politička vodeća lica Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i Kanade najavila izbacivanje pojedinih ruskih banaka iz SWIFT organizacije. SWIFT je vitalna karika u povezivanju svjetskih banaka s više od 11 tisuća globalnih institucija koja je od 1973. godine do danas uspješno osigurala više od jednog trilijuna dolara u neprestanom optjecaju među državama diljem svijeta. Sankcije SWIFT-a nekim ruskim bankama, iako već sada ostavljaju ekonomske posljedice, ipak ne predstavljaju same po sebi kraj za Rusiju.

Odluka o izbacivanju iz vodećeg sustava za međunarodne transakcije rezultirala je obustavom globalnih novčanih prijenosa te je ograničila uvoz i izvoz brojnih, za zapad neophodnih, ruskih proizvoda i vice versa. Unatoč tome, izbacivanjem iz SWIFT-a transakcije Rusiji neće biti nemoguće, već znatno otežane i popraćene primjetno većim troškovima.

S obzirom na rastuće geopolitičke tenzije, Rusija je donekle predvidjela te se pripremila na sličan scenarij poput spomenutih sankcija. Centralna banka je tako odlučila umanjiti svoju izloženost američkom dolaru te se prvi put u modernoj ruskoj povijesti opskrbila s više vrijednosti u zlatu nego u USD. Pokrenuta je, također, inačica SWIFT-a, zvana SPFS koja dosada, u usporedbi sa SWIFT-ovih više od 11 tisuća institucija, broji oko njih 400. Ruska vlada je također započela pregovore i s Kinom o pridruživanju njihovom financijskom sustavu CIPS, zbog čega bi se dalo zaključiti da je za Rusiju u okviru spomenutih sankcija ostavljen prostor za pronalaskom alternativnih metoda transakcija.

Neke druge mjere, ipak, povlače za sobom mnogo opasnije posljedice ne samo za rusku, već globalnu ekonomsku sliku, poput onih Centralnoj banci. Uz odluku SWIFT-a, zapad je zabranio transakcije s Ruskom centralnom bankom u dolaru, euru, funti i jenu. Cilj ovakve odluke je, jasno, slabljenje rublje i posljedično kažnjavanje ruskih državljana znatnim smanjivanjem financijske sigurnosti. Rubalj je od početka 2022. godine izgubio gotovo 50 posto vrijednosti u odnosu prema dolaru, s ubrzanim trendom pada od napada na Ukrajinu, a sada je Rusija zabranila svojim državljanima kupnju stranih valuta. Izbacivanje Ruske centralne banke sa scene globalne ekonomije, naravno, ne može proći bez posljedica, a negativne učinke osjećaju ne samo Rusi - među kojima su brojni protestirali protiv agresije na susjednu Ukrajinu - već i čitava Europa, ali i svijet. Sada izolirani, kažnjeni Rusi vape za čvrstom i stabilnom valutom, a u valu masovne panike uzrokovane razorenom lokalnom ekonomijom ljudi hrle na bankomate te u dugim redovi ma nastoje izvući svoje ušteđevine u stranim valutama kako bi donekle zaštitili kupovnu moć.

Već pogođen visokom inflacijom, obični čovjek - kako to uvijek i biva - strahuje od daljnjih porasta cijena dok svjedoči rastu kamata koje su sada više nego udvostručene kao rezultat nastojanja Centralne banke da pokuša očuvati i poduprijeti domaću valutu.

Posljedično, pojedini analitičari očekuju da će RUB/USD nastaviti padati te da će država doživjeti bankrot, što Centralna banka i ministarstvo financija nisu htjeli prokomentirati, dok komercijalne banke istovremeno nude kamatu od 21 posto na štednju, čime se kod Rusa neuspješno nastoji povratiti povjerenje u valutu. Kao odgovor na sankcije zapada,

Rusija je zatvorila zračni prostor za zrakoplovne tvrtke iz Europske unije i niz drugih zemalja, čime su još jednom kažnjeni njihovi državljani, kojima su mogućnosti za napuštanjem zemlje ograničene zbog iznimnog porasta cijena karata.

Sami sebe su ovakvim sankcijama, pak, kaznili i Europska unija i čitavi zapad. EU je najveći izvoznik robe i usluga na svijetu te je ujedno najveće izvozno tržište za osamdesetak zemalja. Njezini najvažniji trgovinski partneri u trgovini robom su Kina, SAD te Ujedinjeno Kraljevstvo nakon Brexita, a slijede po važnosti Švicarska, Rusija, Turska i ostale. Prema Europskoj komisiji, Rusija je dakle jedan od najvećih ekonomskih partnera unije koji opremljuje zapad strojevima, transportacijskom opremom, energentima i raznim proizvodnim dobrima. Spomenute sankcije već sada ostavljaju trag na ukupnoj europskoj ekonomiji, možda ponajviše Njemačkoj koja se opskrbljuje energijom iz Rusije.

Od 2016. godine Ruska Federacija se pozicionirala kao najveći izvoznik žita, kada je s 25 milijuna tona izvezene pšenice pretekla Ameriku, Kanadu i danas ratom razorenu Ukrajinu - žitnicu Europe - dok pšenicu izvozi u 70 država svijeta, ponajviše u zemlje s kojima njeguje tradicionalne prijateljske odnose. U posljednjih nekoliko godina nalazi se u prvih deset zemalja izvoznica i ostalih žitarica, dok je u razdoblju od 2017. do 2020. zauzela vodeću poziciju u svijetu, kontrolirajući 20 posto globalnog izvoza. Cijene žita, koje su već prošle godine zbog razornih pandemijskih restrikcija porasle za 31 posto u odnosu na 2020., sada vrtoglavo nastavljaju rasti. Među prvima se zabrinula oprezna Mađarska, koja je svjesna krize odlučila u potpunosti ograničiti izvoz pšenice, raži, ječma, zobi, soje, suncokretovih sjemenki te kukuruza, u čijem je izvozu za prehranu životinja vodeća, što će zasigurno oštetiti europskog stočara i kupca.

Rapidno rastu i cijene goriva, bez kojeg je ograničena transportacija, kao i tvornička proizvodnja i time, uz žito, rizici dodatno premašuju granice Europe te bi mogli utjecati i na SAD, kao i ostatak svijeta. Sjedinjene Američke Države, koje su na čelu globalne ekonomije još od 1971. zahvaljujući statusu “petrodolara” - ključnoj valuti u kojoj se isključivo prodaje gorivo - sada riskiraju gubljenje istoga. S obzirom na sankcije, ali i činjenicu da je Ruska Federacija treći najveći izvoznik nafte, ozbiljan problem bi nastao za SAD kada bi Rusija, kao važna karika u lancu, sada naftu počela prodavati u nečemu drugom osim dolara, primjerice zlatu. Zasad takav scenarij nije zaživio,, no možda je ovim mjerama put ka takvim globalnim promjenama utaban te bi se mogao jednom ostvariti. JP Morgan, jedna od vodećih investicijskih banaka, kao i ostale tvrtke s Wall Streeta s razlogom su savjetovale američku vladu na promjenu i pronalazak prikladnijih sankcija Rusiji, ukazujući na tragične posljedice po dolar, ali i prethodno opisanu sliku globalne ekonomije uništene nizom negativnih trendova, čime bi svrhovitost kažnjavanja Rusije zbog invazije na Ukrajinu bila u potpunosti zasjenjena ekonomskim samoubojstvom zapada.

Crno zlato, kao i ostali energenti kojima se opskrbljuje europski kontinent, nešto su bez čega Europa u ovom trenutku ne bi mogla preživjeti, prema njemačkom kancelaru Olafu Scholtzu. Iako otprilike 40 posto prirodnog plina i četvrtina nafte koji se koriste u Europi dolaze iz Rusije, SAD i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski traže da Bruxelles uvede sankcije barem na uvoz nafte. S time se slažu ponajviše baltičke zemlje, izravno izložene ruskoj prijetnji. S druge strane, brojne države opravdano strahuju od rasta cijene energenata, zbog čega je EU dosada izbjegla razgovore o takvim sankcijama te se pokušava okrenuti što brže od tranzicije s energetske ovisnosti o Rusiji u vidu pronalaska alternativnih dobavljača i rada na održivim izvorima energije.

Da je ruska agresija pogubna i strašna za Ukrajince koji se suočavaju s teškim ratnim stanjem, suvišno je naglašavati, a negativni odjek je ostavila i mnogo dalje od tog dijela bivšeg SSSR-a. Žrtve su, kao i uvijek, u ovoj čitavoj priči obični mali ljudi koji snose već realizirane - i dodatne potencijalne - posljedice u vidu značajnog porasta cijena i niza izazova koje za sobom povlači, već i u nedavnom predratnom dobu, primjetna inflacija.

U jeku šireg rata između istoka i zapada, pitanje je dolazi li konkurentnim sistemima za međunarodne transakcije do promjene statusa dolara i podjele unipolarnog poretka na jedan za pristaše SAD-a i zapada, drugi za države koje to nisu, a možda i neki treći, decentralizirani koji se neće moći sankcionirati. U budućnosti je tako moguće zamisliti scenarij u kojem bi jednom novo udruženje moglo napasti SAD i zapad sličnim ekonomskim oružjem poput trenutnog kojim SAD ograničava Rusku Federaciju. To bi, uz potencijalnu prodaju nafte u nečemu drugom poput zlata, moglo dovesti do drastičnog pada USD-a, što bi - uzevši u obzir geopolitički status valute - ostavilo katastrofalne posljedice na svjetsku ekonomiju.

Situacija u kojoj se sada nalaze Ukrajinci je neizmjerno tužna te prije svega bespotrebna i za osudu. Da su donesene sankcije Rusiji, ipak, primarno štetne, potvrđuje posljedični udar na ekonomiju ostalih europskih zemalja koje se suočavaju s porastom cijena osnovnih, za život nužnih proizvoda. Pritom ni u jednoj od zemalja pogođenih sankcijama ne pate, jasno, oni koji su ih proglasili. Rat je uvijek neopravdan, razoran i nehuman te je na ruski napad na Ukrajinu nužno reagirati.

Možemo li, međutim, reći da smo u dosadašnjim predloženim i aktualnim metodama kažnjavanja agresora pronašli prikladno rješenje? U duhu povijesno odbačene legende o izjavi Marije Antoanete “neka jedu kolače” narodu gladnome kruha, Bruxelles je neironično savjetovao Europljanima da i sami pridonesu sankcioniranju Vladimira Putina vrlo jednostavnom žrtvom - smanjenim grijanjem u ovim zimskim danima. Iz te veoma empatične preporuke jasno je tko zbiljski (ne)voljno sankcionira Rusiju i po kojoj cijeni, dok ostaje pitanje što bi bilo kada država  ne bi imala monopol nad novcem, kao ni sredstva za financiranje ratnih strahota s kojima se nijedan zdravi pojedinac ne slaže.