Podsjetimo, lex Agrokor je bio odgovor Vlade na probleme u Agrokoru i pokušaj sanacije poslovanja koje je zbog prirode funkcioniranja bilo osuđeno na propast. Sama ideja zakonskog rješenja tako velikog problema s kojim se relativno mlada hrvatska država nikada nije susrela je opravdana. Efikasan pravni sustav je osnova svake tržišne ekonomije i zakonodavni okvir rješavanja gospodarskih problema. Sve zemlje razvijenog tržišnog natjecanja imaju ustanovljen pravni okvir prema kojem se odvijaju takvi procesi, a kako ga Hrvatska nije imala, trebalo je u relativno kratkom vremenskom periodu uspostaviti procese, osiguranja i pravila po kojima će se takvi procesi odvijati. Nešto kao lex Agrokor je bilo potrebno, ali je sami lex Agrokor uspostavljen na sasvim krivim temeljima, tj. bilo je potrebno uspostaviti zakonsko rješenje, ali ne ovakvo.

Naravno da nije isto kada propadaju velike kompanije i male, ali to ne mijenja činjenicu da uspostava jednog zakonskog rješenja za jedne i paralelnog za druge nije i određivanje različitih pravila tržišnog natjecanja i u suštini rušenje tržišne ravnopravnosti, te je prema tome lex Agrokor direktno rušenje Članka 49. Ustava RH koji eksplicitno navodi da država osigurava svima jednak pravni položaj na tržištu. Ovako ispada da su „veliki“ zaštićeni i da imaju puno veća prava koja ih štite od problema u poslovanju puno više nego što se štite „mali“. Kao da nam je trebao još jedan dokaz da država na male poduzetnike gleda kao na uljeze koje treba eliminirati iz gospodarskog života, a velike domaće gospodarske subjekte koji su mahom izrasli uz pomoć države i politike kao na povlaštene subjekte, „naše“ stožerne kompanije koje treba štititi podjednako od poduzetnika i strane konkurencije.

Zašto je to tako?

Ima nešto u tom općenacionalnom fetišu na „veliko“ i „naše“, što je opet ostatak socijalističkog mentaliteta u načinu razmišljanja, ma koliko ta fraza više bila izlizana i do sada već služi kao predrasuda. Ali stvar s ovom predrasudom je u tome što je očigledno točna za veliki dio stanovništva i političara. Iako su u tržišnoj ekonomiji upravo male kompanije nositelj zapošljavanja i inovacija, a mobilnost kapitala među državama način disperzije gospodarskog razvoja i inicijalni faktor „catch up“ (dostizanja) efekta, empirijski potvrđene opservacije da siromašnija gospodarstva rastu brže od razvijenih ako su otvorena za strane investicije iz njih, hrvatsko društvo još uvijek s podcjenjivanjem gleda na malo poduzetništvo dok glorificira velike, trome i birokratizirane sustave, te sa strahom gleda na strani kapital i investicije. U Hrvatskoj je 2016. poslovalo 106.221 mikro, malih i srednjih poduzeća, koja su sudjelovala 54% u ukupnom prihodu gospodarskih subjekata, 69,2% u zaposlenosti i 50,2% u izvozu RH, a svi ti pokazatelji rastu iz godine u godinu. U isto vrijeme je udio zaposlenih u Agrokoru manji od 2,5% u ukupnom broju zaposlenih, a Agrokoru se cijelu 2017. posvetila posebna pozornost i za njega skrojio posebni zakon. Naša država očigledno ima poremećene prioritete, jer 2,5% zaposlenih tretira kao nacionalno blago a 69,2% sasvim ignorira. Ustvari, bilo bi dobro da ignorira, ona aktivno ugrožava poslovanje mikro, malih i srednjih poduzetnika kroz porezni teror, preveliku regulaciju, birokratsku nesposobnost i slično, i tako ugrožava poslove 69,2% zaposlenih u RH.

U Hrvatskoj se ništa ne događa ako političke strukture ne vide svoju korist, tako ni u ekonomiji. Agrokor je bio paradržavna kompanija po uzoru na velike sustave iz doba Jugoslavije, toliko da se jedan kat u Agrokorovom tornju kolokvijalno nazivao „Sabor“ jer su prezimena na svim vratima bila ista kao u tadašnjem i nekadašnjim sazivima Sabora. Iako su se za spašavanje Agrokora koristile parole kao „sistemski rizik“, „gospodarska stabilnost“ i „socijalna osjetljivost“ mislim da je svima do sada jasno da je primarni motiv bio politički, a to je spašavanje političkih struktura povezanih s njim te je konsenzus svih političara po tom pitanju sasvim jasan dokaz da su svi imali „prste u pekmezu“. To je najracionalnije objašnjenje zašto su se oko Agrokora aktivirali toliki resursi, iako zapošljava razmjerno mali udio zaposlenih u Hrvatskoj. Mikro, mali i srednji poduzetnici se ne mogu nadati takvom tretmanu jer jednostavno nisu bitni s političke strane, nisu dovoljno povezani s političkom aristokracijom i stoga su državi sasvim nebitni, iako zapošljavaju skoro 70% radnika. Da imamo efikasno i slobodno tržište, onda bi mikro, mali i srednji poduzetnici lako „upili“ radnu snagu koja bi izgubila posao propašću Agrokora, ali za to je trebalo uspostaviti neke preduvjete koji opet ne odgovaraju politički-birokratskoj aristokraciji, kao smanjivanje poreznog opterećenja rada i poslovanja, deregulacija, fleksibilizacija tržišta rada i racionalizacija javnog sektora. Ali kako sam rekao, sve to bi politički bilo skupo te potencijalno dovelo do gubitka glasova za onoga koji bi to proveo.

U društvu čak i ne postoji dovoljno velika kritična masa koja bi prihvatila te reforme, kao što smo vidjeli na primjeru monetizacije autocesta kada su upravo političko-birokratske strukture manipulacijom javnog mnijenja uvjerile građane u nešto što je i dugoročno i kratkoročno protivno njihovim interesima.

Ako izuzmemo „sistemski rizik“, koji nitko od zagovornika nije znao izračunati, a Liberal je od početka pisao kako je prenaglašen i da se stvorila pretjerana panika oko njega, u čemu nismo bili sami jer su i nezavisni ekonomski analitičari poput Velimira Šonje otvoreno govorili o istoj problematici prenaglašavanja i stvaranja pretjerane panike oko „sistemskog rizika“ koji je realno bio jako malen, glavno opravdanje lex Agrokora je bilo da i druge države s puno razvijenijim tržišnim gospodarstvom imaju slična zakonska rješenja za takve probleme. Tako su neki ekonomski stručnjaci povezivali lex Agrokor i Chapter 11 u SAD-u, što je sasvim promašeno. Chapter 11 je dio Zakona o bankrotu koji dozvoljava reorganizaciju prema zakonskom okviru, a dozvoljen je za sve kompanije, korporacije, partnerstva i pojedince, tj. za sve pravne i fizičke osobe. Chapter 11 onemogućuje naplatu dugova od dužnika i daje mu određen vremenski period da reorganizira poslovanje, ali dužnik ostaje u kontroli svog poslovanja. Da bi se spriječile malverzacije kao izvlačenje sredstava od kojih bi se kreditori naplatili, uspostavlja se sudski nadzor nad cijelim procesom. Također, dužnik može tražiti nove izvore financiranja i dalje se zaduživati tako što novim kreditorima daje prvenstvo naplate, novim kreditorima se dugovi vraćaju prije nego starim kreditorima.

Znači, radi se o sasvim drugačijem zakonodavnom okviru od lex Agrokora i svi ekonomski stručnjaci koji rade poveznice između dva sustava su ili neinformirani ili namjerno šire dezinformacije. Prvo, razlika je što lex Agrokor ovlašćuje državu da uspostavi povjerenika koji će de facto upravljati kompanijom, a Chapter 11 ne predviđa da ni država ni sudovi ulaze u upravljanje određenim poslovnim subjektom te je vlasnik sasvim slobodan određivati smjer poslovanja pod nadzorom suda zbog sprječavanja iznošenja vrijednosti od koje bi se kreditori mogli naplatiti. Druga razlika je u tome što je lex Agrokor ograničen na velike poslovne subjekte s više od pet tisuća zaposlenih, a Chapter 11 je predviđen za sve fizičke i pravne osobe bez obzira na veličinu i druge kriterije.

Iako možda dvije razlike zvuče malo, one su toliko suštinske da se nikako ne može govoriti o sličnim zakonodavnim rješenjima. Chapter 11 ne favorizira ekonomske subjekte prema veličini i time ne narušava jednak pravni položaj svih subjekata na tržištu, što lex Agrokor radi i to protuustavno. Chapter 11 ne oduzima pravo upravljanja od vlasnika i daje ga državi, što lex Agrokor radi i stoga lex Agrokor predstavlja jedan oblik „meke“ nacionalizacije. Radi se o dva suštinski različita pristupa, Chapter 11 je sasvim dobar i nužan pravni okvir za efikasno funkcioniranje tržišne ekonomije, a Lex Agrokor je državno intervencionistički zakonski okvir koji sa slobodnim tržištem nema puno veze i nastao je kao kompromisno rješenje između nacionalizacije i neuplitanja države u tržišne mehanizme. Nemojmo imati iluzije, puna nacionalizacija bi se vrlo vjerojatno provela da Hrvatska nije članica Europske unije, a prema pravilima EU nacionalizacija nije dopuštena, stoga se išlo u lex Agrokor koji je de facto jedan način „mekane“ nacionalizacije.