U kolovozu 2006. stanovnici Abidjana, najvećeg grada Obale Bjelokosti, probudili su se uz nesnosan miris. Na više mjesta u gradu i okolici tijekom noći je iskrcan i odložen toksični otpad s broda Probo Koala, koji je prevozila kompanija Trafigura. Radilo se o nešto više od 500 tona opasnog otpada. Prema Amnesty Inernationalu, otpad je sadržavao različite kemijske spojeve, među njima sumporne spojeve, fenole, benzen, ksilen i toluen.

Posljedice su bile trenutne. Tisuće ljudi počele su osjećati mučninu, glavobolju, povraćanje, bolove u trbuhu, iritaciju kože i očiju te probleme s disanjem. Do početka 2007. zdravstvene ustanove registrirale su više od 100.000 ljudi koji su zatražili liječničku pomoć. Vlasti Obale Bjelokosti povezale su s izlaganjem kancerogenom otpadu između 15 i 17 smrti, ali ovaj slučaj nije ostao samo ekološka i zdravstvena katastrofa. Postao je politička kriza.

Pad vlade i suđenje

Nakon javnog bijesa, prosvjeda i pokretanja istraga, predsjednik Laurent Gbagbo osnovao je međuresorno tijelo za odgovor na krizu, a država je pokrenula nacionalne i međunarodne istrage. U rujnu 2006. uslijedila je ostavka vlade. Skandal je tako postao primjer kako pitanje zaštite okoliša može prerasti u pitanje političke odgovornosti cijele vlasti.

Slučaj je godinama ostao otvorena rana. Više od 30.000 žrtava kasnije je sudjelovalo u postupku protiv Trafigure u Velikoj Britaniji, a 2009. odobrena je nagodba vrijedna 45 milijuna dolara. Amnesty International je upozoravao i na probleme s isplatom odštete i činjenicu da čišćenje nije u potpunosti riješilo posljedice onečišćenja.

Godinama kasnije, slučaj je dobio i novu pravnu dimenziju. Afrički sud za ljudska prava i prava naroda 2023. utvrdio je da je Obala Bjelokosti povrijedila prava pogođenih ljudi na život, zdravlje i zadovoljavajući okoliš. Sud je posebno naglasio da država ima obvezu sprječavati i odvraćati rizike koje djelovanje privatnih kompanija može predstavljati za život ljudi.

Što iz toga može naučiti Hrvatska?

Ovaj slučaj nije važan zato što bi Hrvatska i Obala Bjelokosti bile iste zemlje ili zato što se mogu automatski izjednačiti njihovi zdravstveni rizici u problemu odlaganja ilegalnog otpada odnosno slučaja kojem svjedočimo u Lici. Važna je logika odgovornosti.

U liberalnom demokratskom društvu zaštita okoliša nije samo pitanje ekologije. To je pitanje slobode pojedinca da živi bez toga da mu država ili privatni interes ugrožavaju zdravlje, imovinu i okoliš.

Isto tako, tržišno gospodarstvo ne znači da kompanije mogu privatizirati profit, a društvu ostaviti trošak zagađenja. Slobodna ekonomija pretpostavlja vladavinu prava, odgovornost i jasna pravila igre. Ako privatna kompanija nezakonito odlaže opasan otpad, odgovorna je kompanija i njezini odgovorni ljudi.

Ako je država to omogućila slabim nadzorom, korupcijom ili nečinjenjem, odgovorna je država, a ako institucije nisu znale što se događa, onda je legitimno pitanje zašto nisu znale.

Upravo je zato slučaj Obale Bjelokosti važan podsjetnik: država ne postoji samo da izdaje dozvole i ubire poreze. Ona postoji i da štiti građanina kada njegov život, zdravlje i imovina dođu u sukob s moćnijim interesima.

I zato se pred Hrvatskom, nakon ozbiljnog skandala u Lici i nalaza o ilegalnom odlaganju opasnog otpada, mora postaviti jednostavno pitanje:

Možemo li iz slučaja Obale Bjelokosti naučiti da politička odgovornost počinje mnogo prije nego što se pojavi zdravstvena katastrofa, odnosno onda kada institucije prvi put saznaju da postoji ozbiljan rizik i odluče ne djelovati?