Do Maribora mi automobilom treba manje od sat vremena te ga zbog blizine niti ne percipiram kao strani teritorij. Međutim, granice često nisu samo fizičke i administrativne već civilizacijske i duhovne. Ovih su dana Slovenci pokazali da ne žele biti mračni Balkan. Visoke pozicije na Zapadu znače i ogromnu odgovornost, a ne kao u nas pozornicu za širenje najgorih uvreda i mržnje.

Zlatko Zahovič, sportski direktor NK Maribor, na medijskoj konferenciji teško je uvrijedio novinara upitavši ga nije li ga nedavna smrt oca nečemu naučila. Pretpostavljam da je pri tome, kao i mnogi primitivci koji haraju nogometom, mislio da novinar ne bi trebao služiti interesima informiranja javnosti već biti njegov privatni poslušnik što će na veleumne eskapade klimati glavom.

Uprava mariborskog kluba Zahoviča je brzinski suspendirala i na taj način pokazala da shvaća pojam društvene odgovornosti koji raste sukladno javnoj funkciji. Nogomet je ipak sport te kao takav treba biti čist od likova poput Zahoviča, jer odgaja tisuće i tisuće djece te mladih ljudi. Dok se kod nas oštro i kritički gleda samo na nogomete navijače, koji su divlji i nasilni baš svugdje u Europi, na Zapadu se posebna pažnja pridaje ponašanju nogometnih dužnosnika koji moraju biti besprijekorni uzor. Zato je primjerice predsjednik FA, engleske nogometne federacije, nitko drugi do Princ William.

Svakome s pristupom informacijama u Hrvatskoj jasno je da su Zahovičeve riječi sitnica prema nevjerojatnim uvredama koje Zdravko Mamić već desetljećima sipa ispred kamera. Mediji su ga vrlo često prenosili kao da je riječ o normalnim novinskim konferencijama, bez ikakve kritike, iako su vrlo često žrtve bili upravo kolege novinari. Terabajti uvreda kojima je Mamić posljednjih desetljeća zatrovao hrvatski javni prostor promijenili su nas sve. Naravno, na gore.

Nije kriv samo Mamić, krivi su svi koji su od toga okretali glavu. Koji su dopustili da taj čovjek nezamislivo vrijeđa, mrzi, prijeti i širi agresiju. Društvo se ne gradi potpisivanjem konvencija, donošenjem nebrojenih zakona i državnom represijom. Društvo se gradi, kako nam sada pokazuju susjedi Slovenci, tako što se iz javnog prostora odstrane svi koji se ponašaju kao Mamić.

Apsurd je da bismo, da je javnu funkciju napustio pred 10 ili 15 godina, pomogli i samom Mamiću, jer možda ne bi toliko zabrazdio u teška djela organiziranog kriminala koja mu sada na teret stavlja Uskok. Državna uprava i lokalna samouprava što nas konvencijama i zakonima navodno trebaju štititi od takvih tipova, ne samo da nas nisu štitile, nego su mu i vrlo aktivno pomagale, što davanjem stotina milijuna kuna javnog novca, što žmirenjem na brojne nelegalnosti.

Potpisivanje Istanbulske konvencije neće niti milimetra pomaknuti društvo u kojem je svoju funkciju nastavio obnašati čelnik najpopularnijeg nogometnog kluba što je bez ikakva suzdržavanja novinarki javno rekao da je kurva. Napredovat ćemo tek kada takvo ponašanje javnih osoba postane društveno neprihvatljivo. Oko toga ne bi trebao biti problem postići apsolutni društveni konsenzus.