Štrajk prosvjetnih radnika je fenomen zanimljiv na mnogo razina. Ali jedan od zanimljivijih segmenata je argumentacija kojom se služe sindikati, većina nastavnika i drugi pobornici njihovog štrajka. Ako pažljivo proučite njihove poruke, naići ćete na niz kontradiktornosti i apsurda.

S jedne strane, oni iskazuju veliko nezadovoljstvo. Ljuti su na premijera Andreja Plenkovića, njegovu vladu, ali i prethodne vlade. Sasvim razumljivo, taj sentiment dijelim s njima. Oni su, međutim, ljuti na vladu što ih je prevarila jer po nekim koeficijentima smatraju da trebaju dobiti više i to vrijeđa njihovo dostojanstvo.

OK, a što ako nije problem samo u jednom koeficijentu? Što ako je sustav kriv? Postoji mnogo različitih načina da se uredi školstvo, ali za bilo koji drugi način osim postojećeg štrajkaši i njihovi pobornici ne žele ni čuti.

Naš školski sistem je postrojen striktno od vrha prema dnu. Centralizirana moć je u Vladi, odnosno u resornom ministarstvu koje donosi odluke praktički o svemu - od kurikuluma, preko predmeta, sadržaja nastave, popisa lektire do visine plaće. Škole i sami nastavnici ne uživaju praktički nikakvu autonomiju. Nastavnici su pretvoreni u strojeve koji bi trebali prenositi ono što aktualni ministar ili ministrica od njih očekuje.

U takvom sustavu ne možete očekivati ni neko posebno poštovanje za struku jer svi - i učenici, i roditelji i ostatak javnosti - shvaćaju da učitelj nema slobodu predavati kako on misli da je potrebno i prilagođavati se potrebama svoje sredine i razreda. Onda je normalno da će profesori i učitelji biti predmet raznih optužbi roditelja koji smatraju da baš njihovo dijete treba imati bolji tretman ili da mu nije pravedno dao ocjenu itd. Znaju da on nije samostalan i da će vrlo lako odgovarati ako se potuže na bilo što. Nemaju ni oni izbora, ali nema ni učitelj.

Takav centralizirani pristup od vrha prema dnu, uz praktički nikakav način vrednovanja učiteljskog rada, proizveo je sustav koji najviše cijeni prosjek. Zašto mladima s ambicijama nije zanimljivo upisati pedagogiju? Zašto se upisuju isključivo oni koji teže prosjeku? Jednostavno, zato što znaju da u tom zanimanju njihova izvrsnost neće nikoga zanimati. Takav sustav rezultirao je, sasvim očekivano, lošim rezultatima i padom kvalitete obrazovanja. To se možda najviše vidi po PISA testovima gdje je Hrvatska u 9 godina (od 2006. do 2015.) pala za 11 mjesta.

Naše školstvo je tipični primjer socijalističkog sustava, može se lako usporediti s ekonomijom bilo koje socijalističke države iz prošlog stoljeća. Bivša država je u industriji zapošljavala hrpu ljudi ne zbog tržišne potražnje, već na osnovu potrebe tržišta rada. U onom gradu ima previše nezaposlenih? Otvorit ćemo tvornicu, recimo, čarapa, i u njoj zaposliti 5.000 ljudi od kojih će pola biti u birokraciji. Danas u školstvu - što je učenika manje, zapošljava se više profesora. Kako su plaćeni? Prema koeficijentu kompleksnosti posla i godinama staža. To je socijalizam 101. I većina ljudi u tom sustavu, to ćete primijetiti ako malo pratite njihove komentare po raznim portalima i u njihovim grupama, voli takav sustav jer ideološki naginje socijalizmu. Sasvim logično, već pri odabiru struke onaj tko zazire od tržišta tražit će zanimanje koje ima najmanje veze s tržištem.

Ali onda se dogodi da imamo najveći štrajk radnika ne u onom mrskom, "robovlasničkom" (taj izraz vole pobornici ovog štrajka) privatnom sektoru, nego baš u socijalizmu, baš u školstvu! Kako to, kako to?

To znači da socijalizam ipak ne funkcionira. Čak i kada usporedno s njim imate tržišnu ekonomiju koja ga financira i servisira, čak i kad im plaća redovito ide, opet nešto ne funkcionira u tom socijalizmu. Jer da funkcionira, sad bi škole radile i prosvjetni radnici bi nasmijano obavljali svoj posao.

Žalosno je samo to što oni to neće priznati, ali dok god se ovakav socijalistički sustav ne promijeni i dok se ne uvede neki način konkurentnosti i tržišta u njega, nitko neće biti zadovoljan, pa ni učitelji koji ga toliko brane.

Druga stvar, primijetio sam da neke komunističke stranice na Facebooku, koje podržavaju štrajk prosvjetara, pokušavaju dokazati kako nije privatni sektor taj koji puni državni proračun nego - država. Pa ističu da je među firmama koje su ostvarile najveću dobit u prošloj godini većina državnih poduzeća, a da mikro i mali poduzetnici sudjeluju u punjenju proračuna u jako malom udjelu.

To je zapravo točno jer ova država ima najviše državnih poduzeća u EU, a većina tih poduzeća su monopolisti na tržištu. Zašto HEP ostvaruje dobit u milijardama kuna dok istovremeno naplaćuje struju kao zlato, zašto komunalna poduzeća ostvaruju dobit i u isto vrijeme povećavaju cijene plina, odvoza smeća i drugih usluga? To je zanimljivo pitanje, ova država profitira previsokim nametima i računima nad vlastitim građanima.

Ali opet, u takvoj državi gdje je najveći profiter sama država jer se malo poduzetništvo guši u startu, u takvoj kriptosocijalističkoj zemlji opet očito vlada nepravda. Kako to znam? Pa škole ne rade, učitelji se bune. Socijalizam ne funkcionira, drugovi. Samo još to trebate priznati pa da konačno reformiramo sustav.