U zemlji koja nema nijedno sveučilište među 500 najboljih u svijetu, čiji učenici ostvaruju porazne rezultate na PISA testovima i gdje se unatoč velikom smanjenju populacije tijekom proteklih 10 godina povećao broj učitelja, najveći problem o kojem se u javnosti priča uvijek je isti - povećati plaće učiteljima. I kada vlada pristane na zahtjeve sindikata (a pristat će, kao i uvijek), za godinu dana oni će opet štrajkati i tražit će opet isto - povećanje plaća.

Ne kažem da mnogi učitelji ne zaslužuju bolja primanja - neki sigurno zaslužuju - ali očigledno je da ispunjenje tog zahtjeva neće riješiti ništa, pa čak ni problem njihovih preniskih primanja.

Javnost bi se možda trebalo svako malo podsjetiti čemu školstvo služi jer mnogi misle da je jedina svrha škola, kao i ostalih javnih institucija, zbrinjavanje kadrova i onda osiguravanje što boljih uvjeta za njihove zaposlenike. Postoje, međutim, korisnici njihovih usluga - to su, kad pričamo o školstvu, djeca koja bi trebala izaći iz škole bogatija za znanje i nove spoznaje koje bi u školi trebala naučiti te spremna za tržište rada. Riječ je o konkretnim rezultatima rada učitelja koji se lako mogu mjeriti i uspoređivati sa školskim sustavima u drugim zemljama. Je li ikoga briga za rezultate? Čini se da ne.

Kod svakog rada u privatnom sektoru prvo morate pokazati neke pozitivne rezultate da biste mogli očekivati povišicu, ali u javnom sektoru takva praksa je potpuno nepoznata. U javnom sektoru povišica se očekuje sama od sebe, ne treba biti opravdana baš ničim, a pogotovo, nedajbože, konkretnim pozitivnim pomakom u vidu boljih rezultata učenika na međunarodnim testovima i natjecanjima, bolje dostupnosti obrazovanja i povećanja konkurentnosti mladih na tržištu rada. Umjesto toga, vlada uvodi diskriminatorske mjere o ukidanju oporezivanja dohotka za mlade radnike i oslobađanje plaćanja dijela doprinosa kako bi potakla zapošljavanje mladih jer oni očito iz škole ne izlaze spremni za rad za koji su školovani.

Dodajmo tome da je cijeli javni sektor u Hrvatskoj, prema istraživanju Svjetskog ekonomskog foruma, rangiran na 122. mjestu među 140 zemalja svijeta, uz bok s Nigerijom, Mozambikom i Obalom Bjelokosti. Kako itko u javnom sektoru u Hrvatskoj, nakon toga, ima obraza tražiti povišicu?

Netko će reći da nije korektno niti ispravno stavljati sve javne službenike u isti koš jer među njima je sigurno i dobar dio onih koji zaslužuju veću plaću. I u pravu su, slažem se. Ali dok god imamo ovakav sistem uravnilovke, koji ih nagrađuje sve jednako i uopće nije u stanju razlikovati koristan rad od nekorisnog, napredak od nazadovanja, ne možemo drugačije nego ih svrstati sve u zajednički koš. Za to su krivi dobrim dijelom i sami državni službenici, baš oni koji dobro rade i zaslužuju bolje uvjete, jer se nikada nisu ozbiljno ni dotaknuli pravih problema u javnom sektoru, a kamoli pobunili zbog nepravde.

Prema rječniku Enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža:

uravnilovka(rus.), podjednaka raspodjela proizvedenih dobara ili ostvarenoga dohotka među sudionicima proizvodnje, bez obzira na njihov individualni prinos ili položaj i odgovornost za postignute rezultate. Zagovarali su ju radikalni socijalisti (leveleri, babuvisti) kao ispunjenje apsolutne pravde. Negativan je efekt uravnilovke gubitak motivacije, gušenje inicijative, inovacije i stjecanja znanja, kao važnih činitelja društv. razvoja.

Dok se ne riješimo ovakvih socijalističkih navika i sustava, problem neće nestati i učitelji, medicinske sestre, liječnici, policajci - uvijek će biti nezadovoljni. Uravnilovka je najnepravedniji sustav nagrađivanja jer kažnjava korisnost, a nagrađuje nerad.

Postoji rješenje i o tome sam već pisao. Treba uvesti tržišni sustav u školstvo, odnosno provesti vaučerizaciju. To je jedini način za ukidanje uravnilovke, a omogućit će učiteljima da zarade 10.000 kuna i više. Nitko se neće moći buniti kako zarađuje premalo jer će svatko biti plaćen onoliko koliko njegov ili njen rad vrijedi, a sami učitelji će vlastitim zalaganjem najviše utjecati na visinu svojih primanja. Nije to ništa strašno, to su već uvele Švedska, Irska i Nizozemska. Dajte izbor i učenicima, i roditeljima, i učiteljima.

A, ne sviđa vam se? Puno je ljepše svoditi školstvo na potrebe njegovih zaposlenika i potpuno zanemarivati potrebe učenika, je li tako?

Protivnici vaučerizacije kao problem navode ruralne sredine gdje bi po njima onda djeca ostala bez edukacije. Ali upravo u ovom socijalističkom sustavu uravnilovke seoska djeca najviše gube. Imate područnu školu u svakom selu, a učenika je premalo pa onda se često događa da učenici prvog i trećeg razreda imaju zajedno nastavu (kao i drugog i četvrtog). To odgovara svima jer je učitelj u tom slučaju bolje plaćen. Ali kakva to može biti kvaliteta usluge, misli li itko na tu djecu?

Živimo u 21. stoljeću, postoji nešto što se zove prijevoz. Nema nikakve potrebe ni smisla da svako selo ima školu. Hrvati su htjeli izaći iz socijalizma jer su htjeli bolji život, ali se ne želimo odreći socijalizma u najbitnijim segmentima života, a to su edukacija i zdravlje. Zbog ideologije žrtvujemo vlastito zdravlje i budućnost vlastite djece jer odbijamo usvojiti činjenicu da tržišna konkurencija dovodi do poboljšanja kvalitete usluge i boljih primanja, a uravnilovka je jamstvo stagniranja i dugoročne propasti.