Prošli tjedan je bio pravi reformski tjedan. Prvo je izašlo izvješće Europske komisije o Hrvatskoj, izvještaj je potvrdio ono što većina hrvatske javnosti zna – nema reformi. U srijedu na Otvorenom ministar uprave i sindikati su se složili analizirati problem javne uprave. U četvrtak vlada je donijela akcijski plan za rasterećenje gospodarstva u 2018. Kulminacija reformskoga tjedna bio je govor premijera na konferenciji o propisima.

Nažalost, ako se gleda što se dosad događalo, teško možemo zaključiti da će biti provedene bilo kakve ozbiljnije reforme.

Akcijski Plan

Početkom 2017 godine, Vlada je izišla s akcijskim planom za rasterećenje gospodarstva. Plan je bio da se ukinu neki regulatorni zahtjevi, smanje tarife i olakša poslovanje. Ukupan učinak rasterećenja je procijenjen na oko 1,5 milijardu kuna. U petak u svome govoru na konferenciji, premijer je i sam potvrdio da Vlada jako slabo provodi taj akcijski plan. Vladin dokument je precizirao da je provedeno samo oko 60% plana za 2017. Ali, kako bi se stvorila slika da je vlada reformski raspoložena, novi plan za rasterećenja gospodarstva za 2018. je donesen. Malo čudna situacija, plan iz 2017 je proveden tek oko 60%, a već se donosi novi plan.

Situacija postaje jasnija kada se detaljnije pregleda plan za 2018. Osim što je plan puno manje ambiciozan od plana za 2017. (ukupno rasterećenje se procjenjuje se na oko 625 milijuna kuna, što je oko 60% manje od plana za 2017.), 90% ukupnoga rasterećenja u 2018. se svodi na dvije mjere – ukidanje vođenja evidencije o isplaćenom dohotku od nesamostalnog rada i ukidanje vođenja evidencije o mjesečnim iznosima isplaćenih primitaka od nesamostalnog rada, doprinosa i poreza. Učinak tih dviju mjera je oko 560 milijuna kuna. Ostatak mjera se dobrim djelom odnosi na mogućnost elektroničke dostave podataka i u nekim slučajevima smanjenje potrebne dokumentacije. Pitanje je je li vlada izašla s ovim dokumentom u javnost kako bi izbalansirala loše vijesti iz Bruxellesa ili je plan pomno pripremljen i vremensko preklapanje je čista slučajnost.

Kao i gospodarski rast, sve ove mjere su dobrodošle, logika bolje išta nego ništa i dalje vrijedi. Međutim, ove mjere nam ne rješavaju probleme – neučinkoviti javni sektor i monopolističko zakonsko/regulatorno okruženje.

Sindikati i ministar prepoznaju problem

U srijedu u Otvorenome, predstavnik sindikata i ministar uprave su se složili da treba provesti temeljitu klasifikaciju i analizu radnih mjesta i “uvesti red” u javnoj upravi. Nakon provedene analize i kvalifikacije točno će se moći utvrditi gdje je višak, a gdje čak možda i nedostaje ljudi u javnoj upravi – ovo je klasična “paralysis by analysis” taktika. Idemo analizirati, pa ćemo onda nakon analize znati što i kako dalje – zvuči logično, stvara se dojam da se nešto radi i da se donose mudre i promišljene odluke; međutim, analize se nikada neće završiti, već će se u nedogled analizirati i odgađati bilo kakve promjene.

Dva za jedan ili jedan za dva?

Jedan od razloga zašto pritisak raste: iako javnost možda ne zna točne podatke, javnost ima dobar osjećaj za trendove. Prema podacima Ministarstva uprave, početkom 2016. godine javna služba je imala oko 228 tisuća zaposlenih; godinu i pol kasnije taj broj se povećao za skoro 6,000 dodatnih ljudi (oko 3%). Da se od 2010 provodi dva za jedan (na svaka 2 umirovljenja zapošljava se samo jedna osoba) državni sektor bi danas bio manji za oko 15.000 ljudi.

Vlada Jadranke Kosor je planirala putem “2 za 1” smanjiti javni sektor za oko 5%. Međutim, u praksi famoznih “dva za jedan”, postalo je “jedan za dva”; ne samo da su ljudi koji su otišli u mirovinu svi zamijenjeni (njih oko 15-tak tisuća od 2010.), već je dodatno zaposleno 6.000 ljudi, i to samo u zadnjih godinu i pol! Za svakog umirovljenog, zaposlene su dvije nove osobe.

Od reformi javnog sektora se ne može puno očekivati, vladini planovi su uglavnom generalije – povećanje efikasnosti, rasterećenje gospodarstva itd. Od konkretnih planova i ciljeva reforme javnog sektora nema ništa. Da je vlada ozbiljna, radila bi na pripremi terena za reforme – postavljali bi se jasni ciljevi, predstavljale bi se konkretne mjere, provodila bi se medijska kampanja koja bi pripremala teren. Konkretno vs. generalno je najlakši način da se vidi ozbiljnost vlade da nešto provede. Iako je vlada svjesna da su reforme potrebne (zato ih stalno i spominje), vlada ne uspijeva ništa napraviti, što nas navodi na jedno vrlo ozbiljno pitanje – tko u biti vodi državu?

Kako znamo da premijer nije na čelu države

Javni bilježnici, stanice za auto-preglede, apoteke, itd. Sve su to pojedinci koji su si osigurali monopolne profite uz pomoć zakona. Komore i ostala udruženja su dovršile dio posla koji zakon nije – regulirali su pristup tržištu i minimalne cijene usluga za svoje članove. Rješavanje ovoga problema se čini kao da bi bilo jednostavnije za provesti od reforme javne uprave – niže cijene i bolje usluge su nešto što bi skoro svi građani podržali. Međutim, dobrom dijelu “poduzetničke” elite ovakvo okruženje pogoduje, ti isti ljudi će zakočiti bilo kakve promjene uključujući čak i reforme javnog sektora. Kada bi uvidjeli da premijer stvarno vodi državu, moglo bi se očekivati da bi se stvorila ujedinjena fronta “poduzetnika” sa sindikatima javnog sektora.

Najbolji primjer kako funkcionira sistem možemo prepoznati po pristupu - svaka vlada uvijek poziva “partnere” da se dogovore oko zakona. Zakon o radu je dobar primjer – vlada pregovara s poslodavcima i sindikatima oko zakona. Malo čudna situacija, vlada pregovara (ne savjetuje, već pregovara) s ljudima koji nemaju nikakav politički legitimitet. Krajnji rezultat je uvijek isti – slabašne promjene ili status quo. Isto kao što sindikati ne podržavanju promjene u javnome sektoru, teško je za očekivati da bi se monopolni dio gospodarstva odrekao svojih pozicija. Takav način “vođenja” države s “partnerima” osim što onemogućava promjene, isto jasno postavlja pitanje – tko u biti vodi državu? Izabrani političari ili specijalni interesi koji nisu nikada dobili politički legitimitet?

Da bi se promijenio ovakav način rada potrebna je vizija i odlučnost od strane premijera. Nažalost, obje stvari sadašnjem premijeru nedostaju. Jasna vizija hrvatskog gospodarstva nije nikada iznijeta, floskule kao socijalno ili izvozno orijentirano gospodarstvo su isprazne parole. Nije pitanje treba li Hrvatska imati socijalne programe, odgovor znamo – treba; nije pitanje trebamo li imati firme koje izvoze – trebamo. Pitanje je kako razviti državu. Koje su to metode koje će nam omogućiti razvoj države?

Kapetan broda samo nominalan, posada diktira

To su odgovori koje premijer treba dati. Ali premijer ne daje odgovore. Manjak vizije je sve očitiji. Premijer ide iz krize u krizu, ne kontrolira situaciju. Umor i frustracije postaju sve očitiji, možda se može i postaviti pitanje zainteresiranosti premijera da uopće obavlja svoj posao. Teško se može reći da vodi državu, premijer je nominalno kapetan broda; međutim posada diktira kamo ide brod.

Premijer bi morao imati na umu da povijest pišu pobjednici, a pobjednici moraju riskirati da bi mogli profitirati. Ako se vratimo u ne tako davnu prošlost, možemo vidjeti što to znaći. Franjo Tuđman je 1990. zacrtao jasan cilj - ostvarenje hrvatske države. Kako se bližilo vrijeme konačne odluke o odlasku iz Jugoslavije, tako je rastao ratni pritisak na Hrvatsku. Taj pritisak je kulminirao ratom koji je počeo 1991. JNA je bila protiv raspada Jugoslavije, u praksi to je značilo da će otpor hrvatskoj državnosti biti ogroman. Međutim, Tuđman je imao viziju i odlučnost, nije se pokolebao nego je gurao naprijed. Rezultat je svima jasno vidljiv – postavljena je država, Tuđman je ušao u povijest kao otac hrvatske države.

Sadašnji premijer nažalost nema hrabrosti napraviti nešto što je puno lakše od toga što je napravio Tuđman, jedino što je još žalosnije je da na našoj političkoj sceni trenutno nema ljudi koji su kapaciteti da išta značajnije promijene.