Novi izbori, novi radikalni zaokreti, nove političke snage...nove revolucije.

Svake izbore netko najavljuje "novi val" i "korjenite promjene", a već nakon nekoliko mjeseci svi se razočaraju jer shvate da se ništa bitno nije promijenilo. Poruke o rušenju vladajućih i sastavljanju nekakvog "novog puta" služe samo za mobilizaciju lakovjernih birača.

Svaka revolucija u Hrvatskoj završava danom završetka izbora, makar "revolucionari" bili pobjednici. Čak i da su imali dobre i iskrene namjere, što često nije slučaj, ubrzo shvate koliko su interesno premrežene javno-političke strukture u Hrvatskoj, od općina i gradova, preko županija pa do ministarstava. Raditi korjenite promjene u bilo kojem dijelu tog lanca je zahtjevan, rovovski posao.

Nagledala se Hrvatska toliko revolucionara u zadnjih desetak godina, od lokalne do državne politike, da bi u nekoj drugoj državi bilo dovoljno pokreta i osoba za ispisati cijelu povijest 20. stoljeća. Većinu njih se brzo zaboravi, čak i kada se radi o osobama koje su u određenom trenutku bile glavni nositelj revolucionarnog zanosa. Tko još razmišlja o Kolakušiću? A govorimo o osobi koja je bila na vrhuncu popularnosti pred tek dvije godine.

Hrvatska je upoznala puno revolucionara i s lijevog i s desnog političkog spektra. Teže je pronaći izbore u Hrvatskoj zadnjih desetak godina koji nisu imali nekog mesiju oko kojeg su se okupljala revolucionarna krda sljedbenika. I mediji vole takve priče pa su često baš oni koji "otkrivaju" takve mesijanske figure, ali je sigurno da revolucionara, mesija i onih koji žele promijeniti status quo u Hrvatskoj ne nedostaje. Eventualno ne uspijevaju mobilizirati dovoljno birača/sljedbenika, ako je suditi po izlaznosti na nekim izborima, ali ih ne nedostaje.

Ove lokalne izbore dobili smo novog mesiju, Tomislava Tomaševića. Moglo bi se reći i da je on najuspješniji mesija do sada, jer je gradonačelnik Zagreba jedna od najmoćnijih funkcija u državi.

Tomašević nije isključivo proizvod medija, koji su u novom ciklusu potrage za izbornim mesijom stvorili priču o novoj revoluciji, dobrim dijelom je sam izgradio svoju poziciju. Ali sve karte su mu se posložile. Glavni konkurent mu je preminuo, mediji su ga obožavali i besplatno mu radili PR, glavne stranke su još dok je Bandić bio živ namjerno najavile loše kandidate da bi Bandiću osigurale pobjedu, a ostali kandidati su već bili ispuhani (Anka Mrak Taritaš) ili su bili relativni anonimusi.

Vjerojatno je njegovoj pobjedi najviše pridonijelo to što bi dobar dio građana Zagreba glasao za bilo koga, a da nije Bandić ili s njim povezan preko "velikih" stranaka. To se vidi iz činjenice da je Anka Mrak Taritaš 2017. osvojila 26,8% glasova u prvom krugu izbora za gradonačelnika Zagreba, a ove izbore manje od 1%. Ljudi su jednostavno tražili alternativu Bandiću i velikim strankama s kojima je Bandić surađivao te su se okupljali oko takvog kandidata. 2017. su to bile Anka Mrak Taritaš i Sandra Švaljek, a ove godine to je Tomislav Tomašević. Prošli put je Bandić bio živ i pobijedio u drugom krugu, a ove je Tomaševiću, kao već etabliranom glavnom mesiji koji će spasiti Zagreb od bandićevaca, pobjeda bila zagarantirana zbog same smrti Milana Bandića.

No, s kojim će se glavnim problemom suočiti Tomašević i zašto nije optimalna osoba za riješiti te probleme? (To ne znači da bi Škoro bio ta "optimalna osoba".)

Dva desetljeća lošeg upravljanja, korupcije, nepotizma i uhljebljivanja su nagomilala ogroman dug. Službeno oko 1,3 milijarde kuna, a neslužbeno čak 2 milijarde. A dug se može smanjiti samo na dva načina: smanjivanjem troškova ili povećanjem prihoda.

Smanjivanje troškova bi podrazumijevalo otkaze ili smanjivanje rashoda na zaposlene kroz niže plaće, smanjivanje socijalnih davanja ili infrastrukturnih radova. Prihodi od poreza i pristojbi su već na maksimumu pa je najrealnija solucija prodaja gradske imovine.

I jedna i druga opcija su za Tomaševića neprihvatljive tj. ne može ih provesti zbog svoje političko-ideološke pozicije. Mesija ljevice ne bi smio provoditi politike štednje kao kakav "neoliberal", zar ne? Takvo što bi njegovi birači zapamtili i time bi sam sebi radikalno umanjio šanse za reizbor.

Ako bi pak Tomašević pokušao "krpati" sve gradske rupe iz kojih otječu novci, onda bi trebao velik broj stručnjaka kojima bi to bila glavna misija, što bi značilo da bi uspostavio tehnomenadžersku vlast u gradu i time propustio nagraditi svoje suradnike. Njegovi suradnici, mahom politolozi i kulturnjaci, jednostavno nemaju dovoljno znanja za takav posao.

Lijepo je biti mesija, predvodnik (još jedne) revolucije i "osvježenje". Zanos je nužan, ideje su ključne, moral je bitan, ali ima nešto i u znanju.

Za "popraviti" Zagreb treba puno znanja, posebno financijskog znanja. A to znanje se ne uči na politološkom i filozofskom fakultetu. Trebaju kadrovi sa znanjem i iskustvom rada u velikim sustavima. I to u idealnoj opciji da bandićevci koji su prije držali te funkcije potpuno surađuju s novim vlastima.

To će biti glavni problem Tomaševiću i Možemo. Ako je suditi po izjavama, oni toga još nisu svjesni. Ako su svjesni, onda pokušavaju prikriti problem u nadi da će se magično riješiti sam od sebe.