"Uči, sine, da ne moraš raditi", "Završi ti fakultet u roku pa nađemo vezu u županiji/gradu/općini, tvoje je samo da završiš", "Uvaliti se u neku državnu kancelariju, tu ti je sigurno, da se ne patiš kod privatnika"...Ovakve narodne mudrosti dovoljno govore o percepciji rada u privatnom sektoru.

Od malih nogu nas se uvjerava da je rad u privatnom sektoru nešto nečasno, teško, prljavo i nedostojanstveno a rad u javnom sektoru glavni životni cilj te motivacija za "obrazovanje". Bujanje javnog sektora, u kojem trenutno radi svaki treći zaposleni u državi, je velikim dijelom rezultat takve društvene percepcije. A kako se u javni sektor ide "da ne moraš raditi", to se odražava i na efikasnost javnog sektora. Prema istraživanju Svjetskog ekonomskog foruma o globalnoj konkurentnosti Hrvatska u podsegmentu "Efikasnost javnog sektora" zauzima nezavidno predzadnje mjestu u svijetu (samo je Venezuela lošije ocjenjena) te je to glavni faktor koji snižava konkurentnost gospodarstva.

Izgleda da su radnici u javnom sektoru nagrađeni za svoju "efikasnost" pa je prosječna plaća, korigirana za obrazovanje, iskustvo, radni staž i broj radnih sati, 22% veća nego u privatnom sektoru. Ekonomska logika kaže kako bi situacija trebala biti obratna, a privatni sektor bi trebao imati veće plaće. Razlog leži u tome što je posao u privatnom sektoru rizičniji od posla u javnom sektoru, koji je praktički doživotno osiguran, a radnici u javnom sektoru su prema trenutnom zakonodavstvu i kolektivnim ugovorima toliko zaštićeni da je lakše zadržati nekoga tko ne radi nego mu pokušati udijeliti otkaz.

Financijska logika nalaže da aktivnosti s manjim rizikom daju i manje prinose, u ovom slučaju plaću, a aktivnosti s većim rizikom imaju veće investicije, što se naziva premija rizika a u ovom slučaju bi to bila veća plaća za nesigurniji posao u privatnom sektoru. Podsjećam, radi se o visini plaće korigiranoj za faktore kao što su radno iskustvo, obrazovanje, slobodni dani i bolovanja, itd.

Zašto su radnici u javnom sektoru toliko neefikasni a ipak toliko dobro plaćeni?

S obzirom da je poslodavac u javnom sektoru država, a državu kontroliraju političke stranke koje u procesu zapošljavanja djeluju kao agencija za zapošljavanje te one odlučuju tko će biti zaposlen, a tko ne, to znači da će političke stranke zapošljavati vlastite članove, članove obitelji, prijatelje i poznanike. Tu se stvara cijela mreža tijesno povezanih i relativno dobro organiziranih interesnih skupina koje mogu promovirati vlastite interese. U tom procesu će se izboriti za veće plaće, manje rada i manjak kontrole efikasnosti. Krajnji rezultat će biti golemi neefikasni državni aparat interesnih skupina koje će superiornom organizacijom u odnosu na privatni sektor kontrolirati političke, ekonomske i društvene procese te određivati pravila kakva žele. A ta pravila će se svoditi na to da se 2/3 radnika u privatnom sektoru putem poreza iskoristi što je više moguće a da se gospodarstvo ne raspadne, što bi zaprijetilo poreznim prihodima države i samim time interesima interesnih skupina koje ju kontroliraju.

Nekoliko je tipova tih interesnih skupina. U to spadaju političke stranke, sindikati, branitelji, nevladini mediji, razne udruge itd. Političke stranke teže moći i reizboru te im javni sektor služi kao način nagrađivanja stranačkih poslušnika, sindikati imaju direktan financijski interes u tome da broj zaposlenih u javnom sektoru bude što veći, branitelji se bore za svoj dio državnog kolača (mirovine i druge beneficije), nevladini mediji i udruge su direktno financirani iz proračuna a razina dodijeljenih financijskih sredstava ovisi o njihovoj povezanosti s političkim i drugim interesnim skupinama.

Stvorena je meta-interesna skupina sastavljena od nekoliko interesnih skupina koje ovise jedna o drugoj i međusobno surađuju, iako pokušavaju prikazati da se bore za različite interese i da su u sukobu. Tu meta-strukturu možemo jednostavno nazvati "državni sektor", u što nisu uključeni samo zaposlenici u javnom sektoru nego sve strukture koje direktno ovise o državnom proračunu, a to znači o oporezivanju privatnog sektora. Iako često stvaraju dojam u stvarnosti o međusobnom sukobu, vrlo brzo se nađe "kompromisno" rješenje koje je na korist svima osim poreznim obveznicima u privatnom sektoru koji financiraju sve privilegije članova meta-interesne skupine državnog sektora.

Folklor hinjenja sukoba između sindikata i Vlade ili "neovisnih" medija i političkih stranaka služi samo da se prikrije ili opravda nova pljačka poreznih obveznika, ovisno o prigodi. U takvom sporazumu su svi članovi javnog i državnog sektora zadovoljni, političke stranke imaju zajamčenu vlast, neovisni mediji imaju osiguran izvor financiranja, sindikati su osigurali prihode od svojih članova u javnom sektoru, branitelji su osigurali mirovine, poljoprivrednici poticaje, brodogradilišta subvencije...Očuvana je "stabilnost" sustava, na štetu većine u privatnom sektoru, ali dovoljno da se kupnjom glasova osigura politički kontinuitet koji će spriječiti da u sustav neplanirano uđe netko tko bi mogao narušiti uigranu igru.

Javni sektor sasvim sigurno ne zaslužuje veću plaću nego privatni sektor jer je neefikasan, izvor korupcije, jer održava destruktivni društveno-politički sistem, sprječava nužne reforme i u konačnici kombinacijom svih tih faktora je glavni krivac za demografsku katastrofu i katastrofalne razine iseljavanja. Privatni sektor bi prema svim pravilima ekonomije i čisto financijski trebao imati veće plaće od javnog sektora zbog većeg rizika vezanog za privatni sektor u odnosu na javni, u kojem su radnici relativno zaštićeni od rizika kao što je gubitak posla. Ali, zbog djelovanja interesnih skupina koje su jako dobro povezane i promoviraju vlastite interese, to nije slučaj. Razlog velike korupcije u Hrvatskoj je upravo ta jaka umreženost korumpiranih, kriminalnih, parazitskih i neradničkih struktura koje stvaraju neefikasni gospodarski, pravni i društveni okvir u kojem je grijeh biti poduzetnik ili raditi u privatnom sektoru.