Otvorim jutros portale i vidim vijest o pobuni voćara. Ne sviđa im se što trgovački lanci uvoze jagode iz Italije umjesto da kupuju njihove, pardon, naše. Je li to u redu? Oni tvrde da nije. Jer zašto bi neki "nacionalni" trgovački lanac uvozio voće izvana pa onda naše propada? Nije u redu!

A onda sam otišao u trgovinu u susjedstvu jer nakon čitanja o jagodama nekako mi prirodno dođe želja za jagodama. Pogledam tamo kakav je izbor, dvije vrste pakiranja. Jedne izgledaju polutrulo, ali su jeftinije. Druge su mi se svidjele bez obzira na višu cijenu, te sam kupio. Otkud su te jagode koje sam izabrao? Nemam pojma. Iskreno, uopće me nije zanimalo. Onog trenutka kad sam odlučio kupiti jagode u toj trgovini i kad sam ugledao one koje želim kupiti, potpuno zaboravih na sve one domoljubno-nacionalne spike s početka priče.

Tako to obično ide na tržištu. Da sam bio ograničen financijskim mogućnostima, što isto nije rijetkost, vjerojatno bih izabrao one lošije i opet ne bih pitao otkud dolaze. Kad vi kupujete namirnice u dućanu, provjeravate li prije kupovine zemlju porijekla? Gotovo sam siguran da ne. Zašto bi itko to radio? Bitno nam je da taj proizvod ispunjava razinu kvalitete kakvu od njega očekujemo i da je cijena pristupačna, to je sve.

Na isti način posluju i trgovački lanci. Ako ste im u stanju ponuditi količinski i cijenom njima prihvatljive proizvode, oni će ih od vas kupiti. Ako niste, pronaći će druge dobavljače koji će to biti u stanju. I to je sva filozofija.

Pravo pitanje je zašto su talijanske jagode, čak i uz uračunatu cijenu prijevoza, jeftinije od hrvatskih. Možda bi trebalo napraviti neku opsežnu komparativnu analizu (koja možda kod nas nikada nije ni napravljena budući da je ne mogu naći na internetu) da se krene s rješavanjem problema hrvatske slabe produktivnosti u mnogim poljoprivrednim granama. Ali već na prvu možemo pretpostaviti da je jedan od ključnih faktora organiziranost proizvođača. Italija je među 5 najvećih proizvođača jagoda u Europi, a Hrvatska nije ni među prvih 10. Talijani su dobro međusobno umreženi i udruženi, tako da nastupaju prema trgovcima sa zajedničkim proizvodom. Onda imaju količine koje zadovoljavaju potrebe velikih trgovačkih lanaca, a zbog velike količine mogu postići i pristupačniju cijenu.

Hrvatski proizvođači i sami priznaju da nisu dovoljno okrupnjeni, udruženi i da ne mogu ponuditi dovoljne količine. Ali svejedno misle da su Plodine, kao "nacionalni trgovački lanac", iz nekog razloga "dužne" prodavati baš njihove proizvode. Zašto? Zato što su to hrvatski proizvodi. Ma, nemoj! Ako potrošače nije briga za zemlju porijekla, zašto bi o tome trebali voditi brigu trgovci? Posao trgovačkih lanaca je zadovoljiti kupce, a ne spašavati domaće proizvođače.

Ova situacija bi mogla pomoći hrvatskim uzgajivačima jagoda da nauče nešto novo. Nitko vam nije dužan otkupiti proizvode, za otkup se morate izboriti kvalitetom, količinom i cijenom. Morate biti bolji od konkurencije, a ta konkurencija nije omeđena hrvatskim nacionalnim granicama - to zaboravite. Okrupnite nasade, udružite se, stvorite zajednički brand. Tržište nije ograničeno samo na Hrvatsku, tržište je cijeli svijet. U trgovini nema "našeg" i "njihovog", samo dobro i loše, pristupačnije i skuplje. Ili, ako baš ne želite povećati uzgoj, onda se možete usredotočiti i na prodaju van trgovačkih lanaca, no za to vam tek treba veliko udruživanje i bolja organizacija.

I ovaj je slučaj, poput mnogih sličnih tijekom zadnjih godina, pokazao da hrvatska država, osim poticaja koji su ustvari antipoticajni, ne pomaže poljoprivrednicima da steknu nova znanja i budu u toku sa svijetom.