Američki predsjednik Donald Trump vjeruje da su američki trgovinski deficiti dokaz da su Amerikance "pokrale" strane zemlje. U tome nije usamljen. Strah i prijezir prema američkom trgovinskom deficitu dvostranački su i dugotrajni. Kad su se trgovinski deficiti povećavali tijekom 1980-ih, demokratski zastupnik Richard Gephardt zahtijevao je veće carine, žaleći se da "imamo trgovinski izljev."

Tvrdi se da visoki trgovinski deficiti SAD-a, sada kao i tada, opravdavaju veće carine.

Trgovinski deficiti nastaju kad god količina roba i usluga koje zemlja uveze tijekom nekog razdoblja – recimo, jedne godine – premaši količinu roba i usluga koje izvozi tijekom tog razdoblja. Ova činjenica se popularno shvaća kao da zemlje s trgovinskim deficitom troše više nego što proizvode, pri čemu se višak potrošnje plaća sredstvima posuđenim iz inozemstva ili prodajom imovine strancima. Kad bi to bilo točno, tekući trgovinski deficiti osiromašili bi svaku zemlju koja ih kronično vodi i bili bi neodrživi. Ali povijest dovodi u sumnju ovo uobičajeno shvaćanje trgovinskih deficita: unatoč tome što SAD ima godišnje trgovinske deficite svake godine počevši od 1976., stvarna neto vrijednost američkih kućanstava danas je na najvišoj razini svih vremena, kao i stvarni BDP po glavi stanovnika te američki industrijski kapacitet.

Kako je moguće da su, usprkos gotovo pola stoljeća neprekinutih godišnjih trgovinskih deficita, Amerikanci postali bogatiji, a američko gospodarstvo ojačalo?

Još od Adama Smitha, ekonomisti su opetovano razotkrivali mnoge konceptualne nedostatke koji zahvaćaju popularne rasprave o trgovinskoj ravnoteži. Možda je najznačajniji neuspjeh da se shvati da su trgovinski deficiti usklađeni s priljevom kapitala - ili, kako se popularno nazivaju, "viškovi na računu kapitala". Ako, kao što je istina za SAD, najveći dio tih priljeva financira investicije, a ne potrošnju, kapitalni dio zemlje raste, čime se podiže produktivnost radnika i prosperitet građana. Žaliti se zbog rastućih trgovinskih deficita SAD-a znači žaliti se na spremnost stranaca da ulažu u Ameriku i rezultirajući rast američkog kapitala i produktivnosti, piše Donald J. Bourdeaux, ekonomist i profesor na Sveučilištu George Mason u članku objavljenom na portalu The Daily Economy.

"Ali postoji još jedan način da se vidi zašto se prosperitet Amerike povećao unatoč njezinim dugogodišnjim trgovinskim deficitima: veliki dijelovi tih deficita rezultat su obične računovodstvene konvencije - konkretno, konvencije o klasificiranju međunarodnih novčanih sredstava kao ulaganja, a ne kao uvoza zemalja u kojima se ta sredstva povećavaju. Ova konvencija prikriva važnu ekonomsku stvarnost.

Kad stranci drže američke dolare, ti se dolari ne koriste za kupnju američkog izvoza. Kao rezultat toga, trgovinski deficit SAD-a raste za veličinu tih dolarskih posjeda. U računovodstvu bilance plaćanja, ti dolarski posjedi klasificirani su kao strana ulaganja u Americi – tehnički, kao stranci koji dobivaju američku imovinu. Ova klasifikacija je razumna, budući da strani vlasnici dolara mogu očekivati ​​da će vrijednost dolara porasti u odnosu na druge valute.

Ipak, bilo bi jednako razumno klasificirati te dolarske posjede kao američki izvoz. Stranci isporučuju Americi velike količine tekstila, čelika i drugih dobara i usluga koje proizvode s komparativnom prednošću u zamjenu za uslugu koju Amerika proizvodi s komparativnom prednošću – naime, usluge relativno stabilne i posebno korisne valute", dodaje Bourdeaux.

Usluge koje pruža pouzdana valuta ne razlikuju se ni po čemu bitnom od drugih vrijednih usluga koje se klasificiraju kao uvoz kada se kupuju iz inozemstva (ili kao izvoz kada se prodaju u inozemstvu) – usluge kao što su turizam, obrazovanje, medicinska njega i investicijsko savjetovanje. Budući da je gospodarstvo SAD-a tako veliko i uspješno i ima sofisticirana financijska tržišta – i budući da je Fed relativno odgovoran u usporedbi s većinom drugih središnjih banaka – posjedi američkih dolara strancima pružaju pouzdanu kupovnu moć koja je jedinstvena po svojoj privlačnosti u cijelom svijetu. Postoje dobri razlozi zašto je američki dolar dominantna globalna rezervna valuta, koja čini 53 posto službenih deviznih rezervi.

Stoga su dolari za držanje i korištenje u inozemstvu glavni američki proizvod koji Amerika proizvodi i izvozi strancima u zamjenu za robu i usluge koje uvozi, tvrdi Bourdeaux.

"Ne bismo trebali biti manje zadovoljni što imamo komparativnu prednost u proizvodnji valute koja je posebno korisna za globalnu trgovinu nego što imamo komparativnu prednost u proizvodnji kemikalija, IT-a ili bilo kojeg drugog dobra ili usluge. Iako se u računovodstvu platne bilance dolarski posjedi ne tretiraju kao američki izvoz, nema ekonomskog razloga zašto to ne bi bilo tako. Da jesu, izmjereni trgovinski deficit SAD-a bio bi puno manji."

Po ovoj, sasvim razumnoj analogiji, najveći ekonomski problem Donalda Trumpa i njegovih pristaša bio bi riješen bez bolnih trgovinskih ratova s ostatkom svijeta koji mogu uzrokovati i veću krizu u SAD-u i drugdje, samo kad bi američka administracija odlučila ispravnije klasificirati posjed američkih dolara u inozemstvu. Cijeli članak na portalu The Daily Economy pročitajte ovdje.