"U Jugoslaviji su svi radili", ili bar tako tvrde jugonostalgičari uvjereni u mit o gospodarskoj snazi bivše države. Puno je tvrdnji kojima se pokušava održati mit o jugoslavenskoj ekonomskoj stabilnosti, od kojih velika većina jednostavno nije istinita i to prema samim službenim statističkim podacima iz Jugoslavije, a laž o nepostojanju nezaposlenosti je ultimativni krovni argument.
Tako nije bitna ni hiperinflacija koja je sasvim obezvrjeđivala realne plaće ni loša struktura zaposlenosti zbog prevelikog broja administrativno-birokratskih radnika, samo je bitno da je "bilo posla za sve". Ti "svi" su dobrim dijelom bili višak koji nije ni na koji način produktivno sudjelovao u gospodarstvu, nego su bili mrtvi teret onim radnicima koji su bili produktivni, ali čak i kada se to zanemari, opet ostaju dvije činjenice; da Jugoslavija nikada nije imala prirodnu nezaposlenost, definiranu kao razinu od 4-5% nezaposlenih što se uzima kao pokazatelj stabilnog gospodarstva u kojem de facto nezaposlenost ne postoji osim onih koji stvarno ne žele raditi ili se privremeno nalaze između poslova, i da je Jugoslavija umjetno smanjivala stopu nezaposlenosti.
Same službene brojke pokazuju da je u Jugoslaviji uvijek bila viša nezaposlenost nego u zemljama zapadne Europe. Broj nezaposlenih je rastao sve brže od 45.000 nezaposlenih 1952. do 809.000 1981. godine, kada su nagomilani gospodarski problemi uzrokovali potpuni gospodarski raspad, a država već 1982. obznanjuje stranim kreditorima (MMF, Svjetska banka i Pariški klub) da ne može vraćati dugove.
![Hrvatska je zemlja lažnih invalida, to smo naslijedili od Jugoslavije]()
Ukupni broj nezaposlenih je sam po sebi dovoljno indikativan podatak koji pokazuje kako u Jugoslaviji nisu svi bili zaposleni, ali postoje različiti načini prikrivanja nezaposlenosti kojima se taj pokazatelj može smanjiti. Zbog toga je nužno promotriti još neke pokazatelje, kao postotak radno aktivnog stanovništva u ukupnom broju radno sposobnih.
Danas taj postotak u Hrvatskoj iznosi nešto više od 50%, što je jako malo s obzirom na to da ostale države EU imaju daleko veći postotak radno aktivnog stanovništva od 60% i više. Ali ako pogledamo službene podatke iz Jugoslavije, izgleda da je postotak radno aktivnog stanovništva bio ne samo gori nego u državama zapadne Europe, nego i od današnje Hrvatske. U najboljoj godini 1948. je stopa radno aktivnog stanovništva iznosila 49,1% i kontinuirano je padala kroz cijelo razdoblje Jugoslavije da bi 1981. iznosila tek 42,7%.
A tek tada počinju pravi problemi za gospodarstvo Jugoslavije. Treba reći da je Jugoslavija bila izrazito ekonomski heterogena, od nerazvijenog Kosova do razvijene Slovenije, a razlike u nezaposlenosti su jako varirale među republikama, ali u najboljem slučaju je postotak radno aktivnog stanovništva u Hrvatskoj za vrijeme Jugoslavije bio isti kao danas. Znači, Hrvatska je naslijedila problem i zbog odbijanja pravog reformiranja ekonomije i loših gospodarskih politika samo održavala stare neravnoteže. Isti trend produživanja starih neravnoteža se može zamijetiti i u drugim pokazateljima.
![Hrvatska je zemlja lažnih invalida, to smo naslijedili od Jugoslavije]()
Zašto je postotak radno aktivnog stanovništva toliko brzo padao, čak i brže nego što je rasla nezaposlenost? Dva su razloga. Prvi je prikrivanje nezaposlenosti ranijim umirovljenjem.
Jugoslavija je imala neprirodan udio invalidskih mirovina u ukupnim mirovinama. Razlog je manjim dijelom bio 2. svjetski rat, a većim dijelom umjetno prikrivanje nezaposlenosti tj. ohrabrivanje radnika da idu u mirovinu što prije. Česte su bile situacije da radnici idu u mirovinu u životnom dobu kada bi njihova produktivnost trebala biti najveća. Umirovljeni pedesetogodišnjaci, četrdesetogodišnjaci, pa čak i tridesetogodišnjaci nisu bili rijetkost. Stvoreni su cijeli naraštaji invalidskih generacija. 1980. godine, 35 godina nakon završetka 2. svjetskog rata, čak 35% mirovina je spadalo u kategoriju invalidskih, puno više nego u zapadnoj Europi gdje je tad udio bio oko 15%.
I taj problem je Hrvatska naslijedila i održavala pa je do 2013. udio invalidskih mirovina bio oko 25%, što je još uvijek puno više od standardnih 15%. Ljudi su u Hrvatskoj samo nastavili raditi ono što su navikli raditi u Jugoslaviji, lažirati medicinsku dokumentaciju da bi ostvarili pravo na ranije invalidsko umirovljenje. Društveno je to bilo sasvim prihvatljivo i javno, nitko nije u tome vidio nešto nemoralno.
Životni cilj ljudi od 1945. je bilo biti invalid, te su stvorene invalidske generacije. Godine 2013. se napokon revidiraju invalidske mirovine i udio korisnika oštro pada do 2018., što samo dokazuje da su sve te mase invalidskih mirovina stvarno bile lažne.
![Hrvatska je zemlja lažnih invalida, to smo naslijedili od Jugoslavije]()
Drugi razlog zašto je postotak radno aktivnog stanovništva toliko brzo padao je iseljavanje radno aktivnog stanovništva. U Jugoslaviji se većinom nisu iseljavale cijele obitelji nego samo muški članovi koji su odlazili na rad u Njemačku, Austriju, Švicarsku i Italiju. To je značio i odljev potencijalno radno aktivnog stanovništva. Ne postoje čvrste službene statistike o broju ekonomskih iseljenika "trbuhom za kruhom", ali ako je suditi po doznakama iz inozemstva, radi se o nekoliko stotina tisuća ljudi. Već 1970. doznake iz inozemstva su više značile gospodarstvu Jugoslavije od turizma a 1975. od turizma i prometa (tranzita) skupa.
Radnici iz inozemstva su prehranjivali Jugoslaviju, a da je bilo "posla za sve" u njoj, vjerojatno bi ih bilo puno manje. Dakako, Hrvatska je naslijedila problem iz Jugoslavije i održavala ga, te ga još nastavlja održavati sudeći prema broju iseljenih tijekom zadnjih nekoliko godina. Godine 2017. su iseljenici u Hrvatsku poslali skoro 15,75 milijardi kuna. Relativno je to puno manje nego u Jugoslaviji, kada su doznake iz inozemstva bile važnije od turizma i prometa skupa, te iako radnici u inozemstvu ipak više ne hrane ljude u državi, opet se radi o jako velikom iznosu.
Hrvatska je ekonomski dijete Jugoslavije. Naslijedila je sve probleme iz nje, a dobar dio ih još nije razriješila. Problemi s nezaposlenošću, malim udjelom radno aktivnog stanovništva i velikom broju ekonomskim imigranata nisu problemi samostalne Hrvatske, oni se vuku iz razdoblja Jugoslavije. Isto je i s društvenim mentalitetom. Jugoslavija je stvorila generacije invalida, a Hrvatska ih održala.
Jugoslavija je uništila društveni odnos prema radu i radne navike, a Hrvatska ih nikada nije izgradila. Jugoslavija je stvorila iluziju o socijalizmu i socijalistički način razmišljanja, a današnje stanovništvo Hrvatske razmišlja socijalistički, bez obzira s koje strane političkog spektra dolazili. Socijalizam je polako uništavao Jugoslaviju, socijalizam polako uništava Hrvatsku.