Dugogodišnji predsjednik Velikog vijeća Nezavisnih sindikata znanosti i visokog obrazovanja Vilim Ribić najavio je da se više neće kandidirati za tu funkciju, koju obavlja od 1993. godine. Ribić će, međutim, nastaviti raditi u istom sindikatu, ali na savjetničkom mjestu. Ribić je također predsjednik Matice hrvatskih sindikata, što znači da se u našim sindikatima ništa bitno neće promijeniti, on će nastaviti vući konce iz sjene.

Očito je da se Ribić povlači u sjenu, što ga je na to ponukalo? Možda je shvatio da njegove jeftine fore više ne prolaze? Ali to se po njegovim zadnjih izjavama ne može reći, budući da i dalje inzistira da vlada prihvati njegovu politiku koju već ionako provodi, a to je politika velike potrošnje. Ribić želi da ona bude još opsežnija, samo što nema odgovor na pitanje - koji novac trošiti?

"Idemo u prosvjednu povorku protiv ovakve ekonomske politike, protiv reformi koje nisu pripremljene za ljude. Vidjet ćete da svih ovih 70 i nešto posto nezadovoljnih Vladinom politikom neće doći masovno na taj prosvjedni skup."

Vilim Ribić je ovaj put otvoreno priznao tko je cijelo vrijeme, svih ovih godina bio jedan od glavnih kočničara reformi. Sad tvrdi da "sindikate kritiziraju oni koji mrze državu i javnu potrošnju", ali tko normalan u današnje vrijeme voli javnu potrošnju? Lani smo svjedočili velikim reformama u Francuskoj, gdje je predsjednik Emmanuel Macron srezao moć sindikatima i pokrenuo opsežne reforme radnog zakonodavstva. Pokazalo se da ga nikakvi prosvjedi u tome nisu mogli spriječiti.

Međutim, Ribić nije na strani radnika i u tome je najveći paradoks. Hrvatska, poput svake druge zemlje, treba sindikate, ali ne one sindikate koji se bore protiv interesa radnika. Vilim Ribić je kočenjem nužnih reformi i zahtjevima za povećanjem javne potrošnje dao svoj veliki doprinos sustavnom uništavanju radnih mjesta kojem smo svjedočili između 2009. i 2015. godine kad je izgubljeno 200.000 radnih mjesta u realnom sektoru. To su oni koji su pali za Ribića i njegove uhljebe.

Dok god radnici nemaju svoje predstavnike, već ih u javnosti predstavljaju ljudi koji lobiraju za uhljebe, radnici se ne mogu izboriti za svoja prava. Radnicima trebaju predstavnici koji će pregovarati s poslodavcima, a ne s vladom. Nije vlada ta koja kreira radna mjesta i bogatstvo, nije vlada ta koja proizvodi novu vrijednost.

Iako bih volio da uhljebi počnu masovno prosvjedovati protiv vlade jer to bi značilo da se konačno nešto pozitivno događa, do toga neće doći jer uhljebi su u ovoj zemlji još uvijek maksimalno zaštićena vrsta. A radnici, na čijim se leđima sve na kraju prebija, odavno su prozreli Ribića i njegove trikove pa ga ne doživljavaju kao svoga predstavnika jer on to nikada nije ni bio.