Malo spominjani problem u kočenju promjena je Gospodarsko socijalno vijeće (GSV). GSV je sastavljen od 3 strane – vlade, sindikata i poslodavca. Dakle, dva od tri glavna krojača gospodarsko-socijalne politike nemaju nikakav politički legitimitet – nisu izašli na nacionalne izbore kako bi ih narod ovlastio da pregovaraju oko tih pitanja.

Kako možemo očekivati drugačije rezultate (reforme), ako su dva od tri glavna aktera uvijek jedni te isti?

Reprezentativnost

Donošenje zakona je politički proces koji počinje s izborima, nastavlja se formiranjem Sabora koji izglasava zakone i Vlade koja zakone provodi. Sistem dobiva svoju legitimnost na izborima gdje svi građani imaju ravnopravno pravo glasa – jedan čovjek, jedan glas. Većina pobjeđuje, manjina dobiva reprezentativnost u saboru i platformu za sudjelovanje u političkome procesu.

GSV ne funkcionira po principima demokracije – već funkcionira po dobrom starom hrvatskom principu - tko se izborio na početku, taj je dobio i sada mu se “stečeno” pravo ne može oduzeti. Nešto kao javni bilježnici, broj je ograničen, tko je dobio licencu na početku sada ju ima, dolazak novih igrača je spriječen.

U ovome slučaju imamo zakon o reprezentativnosti – zakon koji propisuje uvjete koje moraju zadovoljiti sindikati i udruge poslodavaca. Taj zakon onemogućuje ulazak novih udruga poslodavaca/sindikata u GSV. Da bi udruga imala reprezentativnost mora: imati udruženo najmanje 3.000 poslodavaca ili da udruženi imaju najmanje 100.000 zaposlenih; mora biti udruženo najmanje 5 udruga poslodavaca koje djeluju u različitim područjima djelatnosti; uredi u barem 4 županije; mora imati najmanje 5 stalno zaposlenih.

Slični uvjeti postoje i za sindikate: 50.000 članova; udruženo 5 sindikata s raznih područja djelatnosti; itd. Sve stvari koje se čine logičnim – moramo okrupniti pregovarače kako bismo smanjili njihov broj i osigurali da stvarno samo pregovaramo s udrugama koje su relevantne. Ali ovi zahtjevi su isto ogromna prepreka da se u GSV-u pojave novi igrači. Dugoročno, možda je moguće da će se pojaviti neki novi ljudi koji će s godinama osnivati nove udruge i onda konačno ući u GSV; međutim, kao što je John Maynard Keynes dobro primijetio: "In the long run we are all dead".

Ako je ulazak u GSV tako otežan za nove igrače, kako onda možemo reći da u Hrvatskoj vlada demokracija? Zvuči nešto kao: svi imaju pravo glasa, ali ćemo nekima otežati izlazak na birališta.

GSV i reforme

Nije upitno da Hrvatska ima ogromne socijalno-gospodarske probleme, svi oni su dobro evidentirani. I dok jedni upiru prstom u sindikate, drugi upiru u poslodavce; jedino u čemu se sindikati i HUP vrlo brzo slože je da je Vlada ipak glavni krivac za trenutačno stanje. Takva situacija uopće ne čudi.

GSV je centralno mjesto za donošenje/raspravljanje o socijalno-gospodarskim pitanjima. Međutim, dva od tri člana nemaju nikakvu političku odgovornost prema građanima ove države. Građani jedino imaju šansu promijeniti vladu; ne mogu promijeniti sindikate ili HUP.

Politička odgovornost znači odgovornost za rezultate, a ne za proces. U praksi to znači da vlada koja ima najbolje namjere da poveća standard građana, ali da u tome ne uspije, u pravilu gubi vlast na izborima. Na GSV-u manjak rezultata ne vodi ka promjenama, već samo i dalje gura status quo. Ovakav pristup vođenju države objašnjava dobar dio manjka reformi u Hrvatskoj. Na GSV-u HUP i sindikati su postigli svoj ekvilibri već davno prije i teško je za očekivati da će doći do nekakvih bitnih promjena.

HUP kočničar?

O ulozi sindikata kao kočničara reformama je već puno toga napisano, većini ljudi je jasno da iako se nominalno zalazu za reforme, sindikatima u praksi sadašnje stanje odgovara. Međutim, uloga HUP-a nije baš jako spominjana.

HUP upire prstom u sindikate i vladu kao glavne krivce za izostanak reformi. Ali što je HUP konkretno uspio na GSV-u napraviti da se naprave reforme? Njihov angažman odnosno uspjeh nije baš jako vidljiv, vjerojatno zato što ga nema. Njihove aktivnosti bi se vjerojatno mogle opisati riječima: "Da nas nije bilo, zakoni bi bili još lošiji". To je slično kao da vlada pravda ekonomski stagnaciju riječima: "nije loše, uvijek može biti još i gore"; takva vlada zaslužuje odlazak s vlasti.

Ali kako smijeniti udrugu koja je osigurala svoju poziciju putem zakona o reprezentativnosti?

Hrvatska treba puno reformi koje sigurno nisu lake za provesti. Ali teško je vidjeti da HUP nešto radi po pitanju reformi koje bi se mogle lakše usuglasiti sa sindikatima. Javni bilježnici su dobar primjer, zašto se HUP na GSV-u ne zalaže da im se ukine monopol? Zašto se HUP ne zalaže da se strukovnim komorama zabrani propisivanje minimalne cijene usluga/proizvoda? Meni se čini da bi sindikat u najmanju ruku bio neutralan prema takvim zahtjevima HUP-a. Zašto se nešto po tome pitanju ne radi je teško za odgovoriti, ali ne bismo pogriješili kada bismo pretpostavili da je neka kombinacija neznanja, nezinteresiranosti i nemoći dijela članstva.

Kako dalje?

GSV je kvazi demokracija, nešto slično kao i hrvatsko gospodarstvo – kvazi tržišno. Opet imamo neko polu-rješenje koje zadovoljava sve direktne aktere, a zapostavlja cjelinu. GSV treba ukinuti. Bilo bi bolje da se HUP, kao i sindikati, pobrine da direktno preko razgovora s Vladom zagovara rješenja za svoje članove. Ukidanjem GSV-u, HUP bi se više morao truditi da postigne rezultate za svoje članove, u protivnom moglo bi se očekivati da će netko drugi ući u dialog s Vladom i izboriti se za svoju “reprezentativnost”.