Politika identiteta je jako popularna u američkoj ljevici već desetak godina, ali kod nas nikako da uhvati korijene. Riječ je o preferencijama ljudi na osnovi njihovih urođenih karakteristika kao što su rasa, spol i seksualna orijentacija. Više o politici identiteta, koju je ljevica ustvari preuzela od krajnje desnice, pisat ću jednom drugom prilikom, a ovaj put želim se osvrnuti na jedan konretan segment te politike koji se tiče Hrvatske.

Marijana Puljak, predsjednica stranke Pametno, na Facebooku je nedavno pokrenula raspravu o tome zašto u Hrvatskoj žene čine manji udio u ukupnom broju poduzetnika od prosjeka EU. Istina je da je u Hrvatskoj, prema podacima Fine, 51,4 posto tvrtki u vlasništvu muškaraca, 7,2 posto je u vlasništvu pravnih osoba, za 3,2 posto nije utvrđeno vlasništvo, 11 posto tvrtki su u mješovitom muško-ženskom vlasništvu, a 22 posto je u isključivo ženskom vlasništvu. Međutim, udio tvrtki sa ženskim vlasništvom raste od 2011. godine kad je iznosio samo 18 posto.

"Društva u vlasništvu muškaraca zapošljavaju i višestruko više radnika, ostvaruju veće prihode i raspolažu većom imovinom, što je potvrda veće aktivnosti muške populacije u poduzetništvu", zaključuju u Fini. (Novac.hr)

Postavlja se, dakle, logično pitanje zašto je u Hrvatskoj više nego dvostruko veći udio muškaraca u poduzetništvu i zašto su muškarci poduzetnički toliko aktivniji od žena.

Da sam feministica, odgovor ne bih morao tražiti u zdravom razumu, logici, znanstvenim činjenicama i statističkim podacima. Jednostavno bih rekao da je za to kriv patrijarhat, kao i za sve ostalo što nam se ne sviđa. Ili kako je to opisala Andreja Pavlović, direktorica društveno odgovornog poslovanja Hauska & Partner Grupe i predsjednica DOP HGK:

"Po meni je daleko veći problem muški klub koji dominira upravama i rukovoditeljskim položajima, sličnih godina, razmišljanja, škola, rituala, oblačenja, uzajamnog tapšanja koji sve vide isto ili slično i baš su si pametni... pri tome imaju ogromnu moć a ničim ne odražavaju ni društvo ni svu složenost i probleme društva."

Prema ovome, ispada da je najbolje rješenje problema podzastupljenosti žena u hrvatskom poduzetništvu naučiti muškarce da se oblače kao žene i zabraniti im da se druže. Još bolje, strijeljati sve muškarce, to bi bilo najefikasnije! Ali ne moramo ići toliko u ekstrem, dovoljno bi bilo zabraniti muškarcima da osnivaju tvrtke.

OK, ali što ako želimo živjeti u slobodnom društvu, u kojem se ljudi imaju pravo oblačiti kako žele, družiti s kime i kako žele, tapšati po ramenu koga žele (dok to onoj osobi koja je tapšana ne smeta), izabrati visoku školu po vlastitoj želji? U tom slučaju, svi ovi feministički argumenti padaju u vodu. Ne vjerujem da je razlog za podzastupljenost žena u poduzetništvu način oblačenja muškaraca na direktorskim pozicijama.

Gospođa Puljak je pokrenula zanimljivu temu o kojoj svakako treba razgovarati i mene je natjerala na razmišljanje. Problem koji feministice potpuno izostavljaju u ovoj priči, to je percepcija poduzetništva u RH koja je uvelike drugačija nego u zapadnoj Europi. Istraživanja GEM-a (Global Entrepreneurship Monitor) su pokazala da poduzetništvo u Hrvatskoj ima najgoru percepciju među svim zemljama EU. Primjerice, u Finskoj i Irskoj 84% građana smatra da poduzetnici uživaju najviši društveni status, a u Hrvatskoj samo 46%. Samo 24% odraslih građana RH vidi priliku u pokretanju biznisa, a u Švedskoj je takvih 78 posto.

Građani RH u velikoj mjeri imaju percepciju o poduzetnicima kao lopovima i izrabljivačima po defaultu, a tako ih vidi i država (pogledati ZOR). Ovdje nije nikakva stvar prestiža biti poduzetnik, to je više otegotna okolnost, i u društvu i pred zakonom, ali i pred financijskim institucijama. Dok je na Zapadu poduzetništvo nešto čemu se teži i nešto što može donijeti najveći prosperitet, kod nas to mjesto zauzima rad za državu. Ovdje se poduzetništvom bave većinom oni koji nisu imali mogućnosti uhljebljivanja u javnoj službi. Rad u javnom sektoru plaćen je u prosjeku 25 posto više nego u privatnom pa je normalno da će prosječnom Hrvatu prva opcija biti uhljebljivanje - puno je manja odgovornost, posao je 8 sati dnevno i nitko te ne može maltretirati izvan radnog vremena. A u poduzetništvu teško da će si itko moći tako organizirati radno vrijeme, pogotovo prvih 5 do 10 godina.

Dokaz da je rad za državu privlačniji od poduzetništva u Hrvatskoj može biti i to što država provodi diskriminaciju na temelju spola čak i u svojim regulacijama privatnog sektora i poticajima. HBOR nudi vrlo povoljne poduzetničke kredite pod jednim uvjetom - da u upravi tvrtke sjedi većina sa ženskim spolnim organom. Čak ni to nije privuklo žene poduzetništvu i odvratilo od rada u javnom sektoru. Ali ako uzmemo to u obzir, onda nam mora biti jasno i da je sigurno mnogo poduzetnika iskoristilo ovu priliku pa za osnivača svoje tvrtke postavilo svoje supruge samo radi ostvarivanja prava na povoljno državno kreditiranje, tako da ni taj udio od 22 posto žena u poduzetništvu vjerojatno nije realan nego je znatno manji.

Stoga je pogrešna svaka pretpostavka da bi poduzetništvo u Hrvatskoj trebalo biti nekakav pokazatelj diskriminacije nad ženama kad poduzetništvo ovdje nije prva niti najbolja opcija za one koji imaju mogućnost izbora. Prva opcija je rad za državu, a tu je situacija suprotna. Žene čine 69 posto zaposlenika u državnim i javnim službama te lokalnim i regionalnim samoupravama u RH. To je više od dvije trećine.

Ako su žene zaposlene većinom u javnom sektoru, sasvim je logično da će većinu u privatnom sektoru činiti muškarci.

Rješenje se nameće samo od sebe. Ako želite povećati udio žena u poduzetništvu, prvo trebamo učiniti da poduzetništvo postane atraktivnije od rada u javnom sektoru. Trebamo promijeniti percepciju društva i odnos države prema poduzetnicima pa će i više žena radije birati poduzetništvo. Krenimo od rezanja državne potrošnje i smanjenja broja zaposlenih u nepotrebnim agencijama i zavodima. Zatim je potrebno promijeniti ZOR i prilagoditi ga 21. stoljeću, tako da se poduzetnike ne tretira kao lopove i izrabljivače, već kao ljude koji su stup ovog društva i stvaratelji radnih mjesta koji hrane cijeli državni aparat.

Kad država nekoga uhljebi, ona toj osobi daje sigurnost do mirovine, ali s druge strane oduzima njen stvarateljski potencijal. Zamislite koliko je onih, bez obzira na spol, koji su u javnom sektoru zatočeni, a većina bi vjerojatno imala potencijal stvoriti nove vrijednosti na tržištu i tako doprinijeti prosperitetu cijelog društva. Otpuštanje iz državnih i javnih službi zato ne vidim kao nekakvu tragediju nego spas za mnoge ljude koji bi na tržištu zaradili i više nego ovako, ali se ne usude jer je sigurnost koju daje država bolja od tržišne neizvjesnosti. Poduzetništvo je rizik, ali bez tog rizika nema ni profita, ni radnih mjesta, pa ni novca za državu.

Ovo je još jedan dobar razlog za provedbu protržišnih reformi. Osim općeg prosperiteta i izvlačenja iz dužničkog ropstva, one su nam potrebne i da bi se postigla spolna jednakost.