Svijet je obišla vijest o vojnom puču u Zimbabveu, što je dobra prilika da se osvrnemo malo u prošlost na uništenu ekonomiju ove zemlje i kako je došla u takvo stanje.

Robert Mugabe je 1970-ih osnovao socijalističku političku organizaciju zvanu Zimbvabveanska afrička narodna unija (ZANU) koja je aktivno sudjelovala u građanskog ratu protiv britanskih kolonizatora. U intervjuu 1976. godine jasno poručuje kako želi kreirati socijalističku državu po uzoru na istok Europe i neke afričke zemlje, kao što su bile Mozambik i Tanzanija.



Nakon pobjede na prvim slobodnim izborima 1980. godine Mugabe je počeo provoditi politiku kakvu je obećao. Prvo je uveo minimalac i doslovno zakonom zabranio mogućnost poslodavcima da otpuste radnike. U isto vrijeme je utrostručio državnu potrošnju za školstvo i zdravstvo. Tijekom 1980-ih broj državnih službenika se povećao za 60%. Ukupna državna potrošnja se popela s 32,5 posto BDP-a u 1979. na 44,6 posto BDP-a u 1989. godini. Za održavanje propalih državnih kompanija na životu Mugabe je podigao poreze i javni dug. Međutim, privatne kompanije su prestale zapošljavati radnike zbog očitih ograničenja iz zakona o radu. Plaće su znatno pale, a nezaposlenost je do 1990. porasla na 90%.

Tijekom 1990-ih Mugabe je, da bi dobio pomoć zapadnih zemalja, predstavio mjere štednje i promjenu ekonomske politike, ali pokazalo se da nije bio iskren. Seljaci su provodili vlastitu socijalističku revoluciju i uz pomoć samozvanih ratnih veterana upadali na farme koje su bile u vlasništvu Britanaca. Bilo je puno izvještaja o nasilju, ubojstvima i silovanjima. Nakon pljačke zemlju je masovno napuštalo i ono malo educiranog stanovništva koje je bilo voljno raditi. Inflacija je postala galopirajuća da bi se do kraja 1990-ih pretvorila u hiperinflaciju.

Vidjevši da njegove "mjere štednje" nisu urodile plodom, Mugabe u rujnu 2001. ponosno najavljuje povratak socijalizmu, a poduzetnike koji se ne slažu s takvom odlukom poziva da "slobodno pakiraju svoje stvari i odu drugamo". Rekao je da će država preuzeti sve tvrtke koje ne isplaćuju poštene plaće radnicima, da će se skupa s radnicima reorganizirati i "ponovno krenuti u socijalizam kakav smo željeli".

Ostao je tako bez međunarodne financijske pomoći pa je bjesomućno tiskao novac. Inflacija je u jednom trenutku 2009. godine iznosila 500 milijardi posto. Nakon toga je odustao od daljnjeg printanja novca i sve prepustio tržištu, ali bilo je kasno jer je ekonomija već bila potpuno uništena. Godine 2015. Mugabe je i službeno proglasio američki dolar službenom valutom u Zimbabveu, što je bio samo formalan čin jer zimbabveanski dolar više nitko nije koristio.





Što možemo očekivati od ovog puča? Bojim se, ne mnogo. Vojska koja je pritvorila Mugabea nije to učinila zato što se ne slaže s njegovom katastrofalnom politikom, već samo radi toga što ne žele da ga naslijedi njegova supruga. Ona im nije draga, oni bi radije na njegovom mjestu vidjeli Mugabeovog donedavnog potpredsjednika koji je član njegove stranke. Ona redovito pobjeđuje na izborima, ali ti izbori se teško mogu nazvati slobodnima budući da se protivnike vladajućih protjeruje, prestrašuje, pa i likvidira.

Mugabe je poznat i po tome što je odbijao slati pomoć u hrani i odjeći dijelovima zemlje u kojima nije pobijedio. Za zemlju u kojoj preko 5 milijuna ljudi direktno ovisi o humanitarnim obrocima to znači doslovno izgladnjivanje. Njegove brutalne metode, iako pod plaštom lažne demokracije, zapravo su diktatorske. Po uzoru na velike socijalističke vladare iz prošlog stoljeća, kao što su Staljin i Mao, i Mugabe je pokušao nasilno provoditi socijalističke politike, a postigao je vrlo slične rezultate.