Često možemo čuti kako se ljudi žale što je nekoć bila granica za odlazak u mirovinu 55 godina za žene, a 60 za muškarce. Riječ je o zakonu u bivšoj državi. Ljudi su zbunjeni kada vide da se granica za odlazak u mirovinu konstantno povećava. Trenutno je na 65 godina i vlada je planira (ukoliko taj zakon sindikati ne sruše na referendumu) podići na 67.

Isti trend povećanja granice za odlazak u mirovinu postoji i u većini drugih država. Zašto se to događa? Kako su ljudi nekoć mogli raditi kraće i prije ići u mirovinu i to je funkcioniralo, a danas se mora kasnije ići u mirovinu? Je li to neka neoliberalna zavjera protiv radnika, izrabljivanje, što?

Objašnjenje je vrlo jednostavno. Uslijed poboljšanja životnog standarda, sve boljih higijenskih uvjeta života, ubrzanog napretka u medicini i farmaciji i drugih pozitivnih globalnih trendova, životni vijek je sve duži. U Hrvatskoj je, recimo, prosječni životni vijek 1950. godine trajao 60,3 godine, a 2015. je trajao 77,7 godina. To znači da Hrvati u prosjeku žive 17,4 g. duže nego prije 70 godina. U istom razdoblju granica za odlazak u mirovinu podignuta je za samo 5 godina.

Izvor: Our World in Data

Rezultat tog nesrazmjera između rasta životnog vijeka (17,4) i rasta granice za odlazak u mirovinu (5) je, logično, veći broj umirovljenika u odnosu na broj radnika. Uz nesreću da nas je pogodio rat koji je mnoge ljude u naponu snage izbacio iz radnog stroja i poslao ih u prijevremenu mirovinu, imamo i sreću da duže živimo, no to se sve negativno odrazilo na mirovinski sustav koji financiraju radnici.