Može se slobodno reći da je panika oko Agrokora prošla. Svi možemo odahnuti. Sberbank je zaključila da joj se ne isplati da Agrokor, jedna ipak stabilna kompanija, propadne, već da joj je u interesu da Agrokor nastavi vraćati svoja dugovanja te mu je u tu svrhu odobrila novi kredit od 300 milijuna eura. Opća panika je bila sasvim neutemeljena. Da se razumijemo, nisu samo mediji stvarali ozračje panike, mnogi iz financijskog i poslovnog svijeta također nisu spavali te se neformalno tvrdilo da se sprema mini gospodarska kriza.

Sve je prošlo, a najeminentniji stručnjaci specijalizirani za određeni gospodarski segment su pokazali nerazumijevanje šire ekonomske slike. Ili su pak umjetno stvarali paniku, u svrhu uvjeravanja političara da novcem poreznih obveznika saniraju jednu lošu poslovnu politiku koja je Agrokor dovela do stanja da mora moliti državu za spas.

Priča je bila savršeno jasna, Agrokor je „too big to fail“, tj. prevelik i previše sveobuhvatan, a da njegova propast ne povuče i ostale. Međutim, mišljenja su se razlikovala u tome tko bi trebao spriječiti taj scenarij.

Upravo je situacija oko Agrokora pokazala koliko malo i ekonomski stručnjaci u Hrvatskoj, i sami građani, razumiju tržište i tržišne mehanizme. Tržište ne treba državu da ga korigira, ne treba neprestano uštimavanje da bi ostalo efikasno. Tržište JE EFIKASNO, osim u određenim uskim područjima gdje država može bolje obavljati određene funkcije zbog same prirode određenih područja gospodarstva. Ako subjekti na tržištu detektiraju da bi propast određenog poslovnog subjekta dovela do prevelike strukturalne neravnoteže, oni će učiniti sve da ga spase.

Nikakva državna intervencija nije potrebna, dapače ona je gotovo uvijek faktor destabilizacije prirodnih procesa na tržištu, bilo to samoodržavanje ili „čišćenje“ tj. puštanje neefikasnih dijelova da propadnu, što se može usporediti s otpadanjem osušenog lišća sa stabala da bi mogla izrasti nova koja će omogućiti stablu da prikupi sunčevu energiju i tako stvori nove plodove. Ako staro lišće ne otpadne, neće biti ni novih plodova. Isto je i s tržištem. Ali na primjeru Agrokora, očigledno je da su tržišni akteri detektirali da je Agrokor još uvijek koristan te da još može poslužiti za stvaranje novih vrijednosti, samo uz određeno restrukturiranje.

Zanimljiva stvar u svemu tome je što Sberbank uvjetuje nastavak kreditiranja vraćanjem dugova dobavljačima, a nitko od dežurnih državno-intervencijskih apologeta nije ni pomislio na dobavljače, već isključivo na sami Agrokor. Siguran sam da, kada bi država intervenirala i spasila Agrokor, Agrokor bi nastavio poslovati dosadašnjom praksom vrlo rizičnih poteza i zanemarivanja vraćanja dugova dobavljačima. Državna intervencija bi stvorila moralni hazard, praktički šaljući signal Agrokoru i drugim velikim igračima da mogu nastaviti sa svojim nepoštenim i vrlo rizičnim praksama, a država će novcem poreznih obveznika sve sanirati.

U konačnici, Agrokor i nije bio u toliko velikom problemu koliko se to prikazivalo jer je on uredno vraćao svoje kredite i kamate. Jedini problem je bio u tome što nije plaćao dobavljače i porez. Ali, dobavljači imaju taj problem s Agrokorom godinama te su morali očekivati da će biti uvijek „zadnja rupa na sviralu“. Zaista, oni dobavljači koji uz takvu praksu koju je imao Agrokor nisu dobro razmislili o nastavku suradnje s njim, morali su imati dobar razlog za to. Moguće je da Agrokor stvarno je prevelik i preobuhvatan da ga se može zaobići i tu već leži segment u koji država može i treba reagirati.

Ako je određeni poslovni subjekt prevelik i zauzima prevelik dio tržišta, toliko da može samostalno određivati pravila igre na njemu, onda se vrlo vjerojatno radi o potencijalnom monopolu, a država može i treba ograničavati monopole jer oni ruže slobodnotržišnu utakmicu. Dapače, mislim da je to i odgovornost države, ali samo tu. Država se ne treba direktno miješati u funkcioniranje tržišta, ali treba osigurati slobodno tržište od monopola. I to je funkcija koju država nosi na tržištu, a ne saniranje jednog poslovnog subjekta ili određivanje dvostrukih pravila. Ako je ovolika panika nastala oko jednog poslovnog subjekta, onda zaista možemo postaviti pitanje je li Agrokor tržišni monopolist. Možda i nije monopolist na jednom tržištu, ali ako se pogleda šira slika gospodarstva, skupni zbroj svih tržišta, onda on očigledno ima preveliku moć i utjecaj te svojom veličinom diktira uvjete, a to pobija same temelje slobodnog tržišta.

Još jedan dokaz da je cijela situacija bila prenapuhana, su kretanja na burzi. 15. ožujka pad Zagrebačke  burze je bio samo 2,11% što je relativno minorna oscilacija posebno ako uzmemo da je prije toga dugo vremena bio rast. Već sljedećeg dana burza se stabilizira i približava se pozitivnoj nuli, pad samo 0,17%, dionica Belja u plusu iznad 2%, dan kasnije burza raste 0,4%, dionice Jamnice u plusu gotovo 4%, Tisak skoro 3,5% u plusu, Ledo iznad 2% u plusu, Zvijezda iznad 0,5%. Znači nikakvog razloga panici nije bilo. Burze tradicionalno vrlo brzo reagiraju na sve vijesti i nerijetko pretjeraju u svojoj reakciji jer investitori djeluju kao krdo koje vrlo lako ponese kolektivni optimizam (bull market) ili kolektivni pesimizam (bear market). Ako je burza zaključila da nema razloga za pretjeranu paniku, onda je to najčešće i istina.

Razlog je i u tome što Agrokorovi problemi nisu nešto što je odjednom isplivalo na površinu, o tome se razgovara u poslovnim krugovima i specijaliziranim medijima već dugo.

Zaključno, cijela ova priča oko Agrokora je pokazala nekoliko važnih stvari. Prvo, velik broj hrvatskih ekonomista i političara ne vidi širu ekonomsku sliku te plasiraju krive informacije u javnost. Drugo, tržišta nisu zle zvijeri koje treba kontrolirati već strukture s racionalnim subjektima kojima je u interesu kolektivno blagostanje jer to donosi i individualno blagostanje svakom od njih. Treće, mediji su se pokazali katastrofalni u prenošenju ekonomskih informacija, tj. u interpretaciji poslovnih pokazatelja te kao sve osim nepristran izvor informacija. Četvrto, građani ipak imaju nekakvu sliku kako tržište funkcionira te je većina jasno stala protiv državnog spašavanja Agrokora.

Još samo kada bi građani upotrebljavali istu dozu racionalnosti kada se radi o državnim poduzećima, gospodarstvo bi umjesto 3 % raslo i 6 %.