Piše: Ivan Čović
Photo: Youtube
26.8.2018.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
Piše: Ivan Čović
Photo: Youtube
26.8.2018.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
Predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju, đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, uputio je poruku pred početak školske godine. Poruka je bila dosta oštra i kritična prema školskome programu.
Za početak, želim naglasiti da mi nije cilj vrijeđati i ponižavati Crkvu, vjernike i njene poglavare i vjerujem da se nitko neće osjetiti uvrijeđenim zbog mog teksta. Također, tekst je pisan da se potakne rasprava o vaučerizaciji školstva i rasprava o smislu vjeronauka u školama. Ovaj tekst nije moje "sveto pismo" i dozvoljavam svakome da propitkuje teze koje ću iznijeti.
Prva stvar koja mi je upala u oko iz nadbiskupovog govora je "neoliberalni mit". Za početak, mislim da mons. Hranić ovdje želi pokazati kako je neoliberalizam nekakav svjetonazor koji je u sukobu sa svjetonazorom crkve, što zapravo nema nekog smisla jer se pojam neoliberalizam koristi onda kada se žele izraziti različiti ekonomski i politički koncepti.
Neki kritičari koriste termin paušalno kao nepravedne i antisocijalne učinke razvoja liberalnog tržišta, što ima više smisla nego kada se taj termin upotrebljava u smislu svjetonazora. Na primjer, moguće je biti socijalist (u ekonomskom smislu) i vjernik ili liberal i vjernik. To najbolje vidimo u naše dvije najjače stranke, sličnih ekonomskih pogleda, a različitih svjetonazora.
Ipak, terminologija mons. Hranića možda nije od tolike važnosti koliko je bitan sadržaj izrečenog. Kritika na funkcionalni pristup obrazovanju i vjeronauku kao jedinoj "humanoj oazi" za učenike. Također, da škola ne nudi cjeloviti odgovor "tko je zapravo učenik i tko je doista čovjek".
Neću secirati govor monsignora riječ po riječ, smatram da to nema smisla jer je rečeno puno toga paušalno, neodređeno. Kao cjelina, ovaj govor, po mome mišljenju je pokušaj apologije vjeronauka u školama, što je legitimno s obzirom da dolazi od jednog od crkvenih poglavara. Uz to mons. Hranić govori (tako ja to tumačim, nigdje to nije otvoreno rekao!) o školi kao o instituciji koja je dužna u dijete usaditi svjetonazor, po mogućnosti svjetonazor Crkve. To je dio u kojem smatram da monsignor griješi. Postavljati vjeronauk kao temeljni stup vrijednosti u školama je prilično isključiv i pogrešan čin.
Škola i školski program ne trebaju stvarati dobre vjernike, već trebaju stvarati mlade i obrazovane ljude koji će biti kompetentni na tržištu rada. Ako Crkva želi dobre vjernike, tu ona treba zasukati rukave i skupa s vjernicima postići da djeca i vjernici općenito dobiju odgovor "tko je zapravo čovjek".
Što to konkretno znači? Crkva kaže da ne želi sudjelovati u ovakvom obrazovanju gdje se po mišljenju njenih poglavara djeca ne razvijaju na njima prihvatljiv način, neka izađe u potpunosti iz škola koje ionako nisu po njihovom mjerilu.
Crkva se može zalagati za liberalizaciju školstva (različitost kurikuluma), uvođenje vaučera te kasnije organizirati vlastite kršćanske škole. Jer koji je smisao sudjelovati u sustavu koji ti ne odgovara?
Od sadašnjeg vjeronauka u školi djeca nemaju puno koristi. Djeca ga upisuju po inerciji roditelja, roditelji ne žele da im djeca budu marginalizirana ako se ne upišu na vjeronauk. Druga stvar, vjeronauk se u školi smatra predmetom koji podiže prosjek. To često znači da su vjeroučitelji manje strogi i da podilaze učenicima kako bi ih zadržali. Učenici s druge strane, skupa s roditeljima, znaju biti jako ogorčeni ako im dijete nema peticu iz vjeronauka.
Vaučerizacijom školstva bi se takav problem vrlo lako riješio. Crkva bi izašla iz građanskih škola, a isto tako građani koji nisu vjernici ne bi se mogli petljati u njihovo školstvo. Vjeroučitelji i predmet vjeronauk bi mogli postati puno ozbiljniji.
Što je možda najbitnije, roditelji bi bili ohrabreni da odaberu ono što misle da je najbolje za njihovu djecu, a ne po inerciji kao dosad.
Istina, imali bi manje djece i manje vjernika na papiru, ali bi svakako bilo ugodnije jer bi takva zajednica bila jača, sadržajnija, kvalitetnija. Također, Crkva bi time pokazala da ona ne koči napredak sustava, već upravo suprotno. Riješila bi se dijela javnosti kojima je trn u oku - barem onog neutralnog jer protivnika Crkve uvijek će biti.