"Dajte mi jednorukog ekonomista! Svi moji ekonomisti kažu: u jednu ruku ovo, u drugu ruku ono", navodno izjava američkog predsjednika Harryja Trumana jako dobro opisuje prirodu ekonomskih politika i kompleksnost odlučivanja o njima. Ekonomske politike su zaista balansiranje pozitivnih i negativnih efekata s ciljem da neto efekt bude pozitivan. Svi problemi proizlaze iz toga što promjene ekonomskih politika gotovo nikada nisu pozitivne za sve aktere, već je cilj maksimizirati korisnost, a istodobno minimizirati troškove i svi problemi u određivanju efikasnih ekonomskih politika proizlaze iz toga što nikada nije moguće zadovoljiti sve subjekte na koje one imaju učinak. Baš kao što nove tehnologije nužno uzrokuju pad ili uništenje starih, tako i nove ekonomske politike, ma koliko one bile dobre za prosperitet većine društva, nužno moraju štetiti određenim interesnim skupinama.
 
Tu se stvara problem kod donošenja odluka jer nijedna interesna skupina se ne želi odreći dijela moći te koriste sve političke, društvene i ekonomske instrumente na raspolaganju da bi spriječili gubitak svoje moći. To se posebno odnosu na gubitak privilegija i posebnih državnih poticaja jer kada jednom država navikne ekonomske subjekte na favoriziranje i subvencioniranje, oni postanu ovisni o tome i ne žele se odreći takve pozicije. Takvim im politikama država radi medvjeđu uslugu jer ih čini ovisnima o njoj te time i neslobodnima za donošenje samostalnih racionalnih odluka u vlastitom interesu, a dugoročno ima štetne posljedice na cijelo gospodarstvo jer dovodi do pada produktivnosti, loše alokacije resursa od produktivnih prema neproduktivnima, političko-ekonomske paralize, gubitka kreativnosti i inovativnosti i strukturnih neravnoteža, a cijenu uvijek plaćaju porezni obveznici tj. krajnji potrošači.
 
Sva razilaženja oko ekonomskih politika, sve teorije raznih škola ekonomske misli i sva različita viđenja oko toga kako bi se trebale voditi ekonomske politike, mogu se sažeti u jedno pitanje: Koliko se mogu i trebaju kontrolirati odluke ekonomskih subjekata?
 
Treba li sve, od proizvodnje do potrošnje, biti centralno kontrolirano, kao što tvrdi socijalistička i komunistička teorija? Treba li sve sasvim slobodno biti prepušteno racionalnim ekonomskim subjektima, kao što kaže Austrijska škola ekonomije? Treba li sve biti prepušteno slobodnim ekonomskim subjektima uz minimalan utjecaj države koja treba djelovati samo kao "noćni čuvar" tj. samo obavljati temeljne funkcije koje privatni subjekti zbog nepraktičnosti ne mogu obavljati kao što kaže Čikaška škola/minarhistička ekonomska teorija? Treba li država prepustiti što veće ekonomske slobode, ali ipak stalno nadzirati i "namještati" slobodno tržište uz istodobno nuđenje socijalne sigurnosti i socijalnih usluga kao što kaže ordoliberalna teorija? Treba li država stalno intervenirati u tržište kroz razne monetarne i fiskalne impulse da održava snagu nacionalnog gospodarstva?
 
Naravno, to nije ni dio pitanja kojima se ekonomska politika bavi, a svako od tih postavljenih pitanja ima cijeli niz potpitanja o intenzitetu, području, načinu itd. Od ekonomije je iluzorno očekivati definitivne odgovore koji će zadovoljiti sve jer je broj varijabli i ekonomskih subjekata kojima se ona bavi prevelik i oni se stalno mijenjaju, a da bi se mogla pronaći prava formula ispravnih ekonomskih politika. Ipak, rezultati pojedinih ekonomskih politika jasno pokazuju koje od njih su uspješnije od drugih ili koje su sasvim neuspješne.

No, postoje određene odluke ekonomske politike koje pogoduju svima. Prvo treba napomenuti da ekonomska politika nije samo stvar koju određuje država, i kompanije imaju svoje politike, bile one privatne ili javne.

Početkom godine ZET je najavio uvođenje nove polusatne karte koja će koštati samo četiri kune, a veljača je bila prvi mjesec u kojem su takve karte bile u uporabi. Rezultati takve promjene cjenovne politike su odlični, a dodatni prihodi koje će ZET ostvariti do kraja godine se procjenjuju na 54 milijuna kuna.
 
To je odličan primjer kako je sloboda u ekonomskim odlukama uvijek efikasnija od represije i prisiljavanja na određeno ponašanje. ZET je imao veliki problem sa "švercanjem", a dodatno zapošljavanje kontrolora karata, što je bila politika kompanije u prijašnjim godinama, se pokazalo kao sasvim neučinkovito sredstvo za podizanje efikasnosti. Problem nije bio u tome što ljudi namjerno nisu htjeli plaćati za ZET-ovu uslugu prijevoza, nego u tome što su procjenjivali da njihova usluga ne vrijedi toliko koliko su za nju tražili. Samo jednom promjenom cjenovne politike preko noći su profitirali svi - i putnici koji sada masovno kupuju jeftinije karte i ne moraju strepiti od kontrolora ili imati grižnju savjest što se "švercaju", i ZET koji je jednim jednostavnim potezom ostvario nove prihode i otvorio vrata za daljnju racionalizaciju kroz smanjenje broja kontrolora koji su ovime postali manje potrebni. Svi na dobitku.

Isti princip djeluje i kod porezne politike. Kada su porezi preveliki, a ekonomski subjekti procjenjuju da za plaćeni porez ne dobivaju adekvatnu uslugu od države, oni će ih izbjegavati plaćati. Kada su porezi mali i kada ekonomski subjekti procijene da država dobro iskorištava sredstva koja prikupi porezima tj. nudi dobru uslugu u odnosu na porezno opterećenje, tada će oni sami biti više voljni platiti porez i rjeđe će ga izbjegavati, čak i bez ikakve porezne kontrole.
 
Porezno izbjegavanje i siva ekonomija su najozbiljniji problem upravo onim državama koje imaju visoke poreze i kompliciranu poreznu politiku. A kada se k tome dodaju i parafiskalni nameti, kojih u Hrvatskoj ima oko 600, to djeluje iznimno destimulirajuće na volju ekonomskih subjekata da posluju legalno i plaćaju poreze te cvjeta siva ekonomija, što samo po sebi nije problem, ali daje iskrivljenu sliku o temeljnim ekonomskim pokazateljima kao što su BDP i nezaposlenost. Takvo stanje nagrađuje one koji izbjegavaju plaćanje poreza jer su im troškovi poslovanja puno niži, a radnike u sivoj ekonomiji čine ranjivijima jer ih stavlja u nepovoljan položaj u odnosu na druge radnike.

Drastično smanjenje poreza i ukidanje parafiskalnih nameta u Hrvatskoj bi bilo dobitna kombinacija za sve gospodarske aktere, kao što je od promjene cjenovne politike ZET-a profitirao i on i građani. Drastičnim rezanjem poreza se ne bi smanjila količina poreza koju bi država prikupila, već sasvim suprotno jer bi veliki dijelovi gospodarstva izašli iz sive zone te počeli poslovati kao legalni subjekti, a porezno izbjegavanje bi se smanjilo bez ikakve uložene dodatne prisile i troškova za njenu provedbu. Država bi tako u konačnici ostvarila veće prihode, kompanije bi imale manje porezno opterećenje što bi im dalo više prostora za ulaganja, manje radnika bi moralo raditi u sivoj ekonomiji te bi postali zaštićeniji i nezaposlenost bi time pala, BDP bi porastao zbog prelaska ekonomije koja je prije bila nevidljiva u vidljivu zonu. Ukratko, svi bi bili na dobitku.

Kod uvođenja određenih politika treba voditi računa o njihovoj dugoročnosti i o presedanu koju se njima predstavlja jer svaka nova politika tvori bazu iz koje se izvode kasnije politike. Zbog toga kratkovidne ekonomske politike, koje se donose samo da bi sanirale trenutnu situaciju, uvijek vode u dugoročnu katastrofu. Povijest novisne Hrvatske je puna takvih politika i kratkoročnog krpanja rupa da bi se u određenom trenutku držala glava iznad vode, međutim one su se dugoročno pokazale katastrofalne za razvoj gospodarstva i društva. Takve politike su razlog zašto su Hrvatsku pretekle države koje su se po gospodarskoj razvijenosti nekada nalazile daleko iza nje. Ima li tko u cijeloj državi da je nakon 20-ak godina kratkoročnih ekonomskih politika da bi se spašavale određene industrije, određeni resori, određena "prava", određeni financijski modeli, shvatio da ne možemo nastaviti krpati rupe i da je došlo vrijeme da promijenimo modus operandi koji nas je doveo u ovo stanje? Mislite li vi da po stoti put ponavljamo istu politiku i očekujemo drugačije rezultate, što je, izvedeno iz Einsteinovog citata, definicija ludila?