Jedna od mnogih zabluda koje ljevica često pokušava progurati, to je izjednačavanje termina jednakost i ravnopravnost. Svaki put kad kažu "ljudi trebaju biti jednaki" ili kad naglašavaju da se bore za "jednakost", bitno je znati da to u isto vrijeme znači - protiv ravnopravnosti.

Na primjer, feminističke skupine diljem zapadnog svijeta žale se zbog razlike u plaći između muškaraca i žena. Pritom, naravno, posve zanemaruju sve ostale parametre (sektore u kojima su zaposleni i broj odrađenih sati), ali vrše pritisak na vlade da donesu tzv. "antidiskriminirajuće" zakone koji bi prisilili poslodavce da zanemare učinak i rezultate rada svojih radnika, već da isplaćuju plaće prema odluci nekog birokrata. U nekim europskim zemljama već imaju zakone po kojima se plaće muškaraca više oporezuju od žena.

Kod nas, u Hrvatskoj, imamo zakone koji potiču zapošljavanje mladih. Zbog statistika koje pokazuju da je velik broj mladih nezaposlen, država je oslobodila poslodavce plaćanja dijela doprinosa za zaposlenike do 29 godina starosti. To zvuči stvarno super, ali ono što nam nisu rekli, to je da na taj način otežavaju zapošljavanje starijim osobama od 29 godina.

Amerikanci imaju nešto što se zove "affirmative action". To je paket zakona koji potiče zapošljavanje manjinskih (zaštićenih) skupina društva - riječ je o afroamerikancima i latinoamerikancima. Jer, po statistikama su vidjeli da se mladi afroamerikanci teže zapošljavaju. Ti su zakoni na snazi još od Billa Clintona, ali očito nisu urodili plodom jer mladi Afroamerikanci i dalje prednjače među nezaposlenima.

Zašto takvi zakoni ne funkcioniraju?

Jednakost između ljudi je nemoguće postići budući da prirodno ne postoje dvije iste osobe. Već samim rođenjem i genetskim predispozicijama nismo jednaki - netko ima više smisla za društvene znanosti, a netko za prirodne. Netko ima jaču konstituciju tijela, a netko slabiju. Netko je fizički zgodan, netko nije. Netko je rođen u bogatijem dijelu svijeta, netko u siromašnom. Netko je rođen u bogatijoj obitelji, a netko u siromašnijoj.

Reći ćete, to nije pravedno i ja ću se složiti. Život nije pravedan od početka, priroda nije pravedna. Međutim, svatko od nas može kroz rad i zalaganje svoje prirodne nedostatke nadomjestiti, a prednosti koje su nam rođenjem poklonjene - poboljšati. Sasvim je jasno da će netko tko je niži od, recimo, 170 centimetara, teško moći živjeti od košarke. To nije nemoguće, ali će sigurno morati raditi na tome bar 10 puta više od onoga tko je prirodno visok.

Razlike među ljudima nisu loše i trebamo ih prihvatiti pozitivno. Svijet bi bio jako dosadan da smo svi isti. Te se razlike ne mogu silom "izjednačiti" od strane neke moći kao što je država. Zamislite da država, u ime jednakosti, zapovijedi košarkaškim klubovima da svaki mora imati 50 % igrača nižih od 170 centimetara. Što mislite da će se dogoditi? Prvo, košarka bi znatno izgubila na kvaliteti. Klubovi bi primali više igrača na osnovi visine nego njihove igre.

Favoriziraš jedne - tlačiš druge

Upravo to se događa s gospodarstvom kad država nameće takve propise. Poslodavac kad traži radnika za određeno radno mjesto, njega boli briga je li ta osoba muško ili žensko, mlada ili stara, koje je boje kože ili nacionalnosti...On traži radnika ili radnicu koji će najbolje odgovarati profilu upražnjenog radnog mjesta. On traži onoga tko će biti najunčikovitiji i doprinijeti boljoj kvaliteti proizvoda ili usluge kako bi tvrtka profitirala. Država svojim propisima zapravo tjera poslodavca da diskriminira kandidate prema spolu ili starosti jer mu više nije svejedno, naravno da će gledati da prođe bolje pa će između dva kandidata, od kojih je jedan 25 godina, a drugi 40, izabrati ovoga od 25 samo zbog državnog poticaja.

Na taj način država uistinu može postići manji udio mladih među nezaposlenima, ali u isto vrijeme se povećava udio starijih. Dakle, stvara se neravnopravnost. Nije pravedno ni prema onom kandidatu od 40 godina, koji bi možda bio i bolji radnik, a ni prema poslodavcu jer će možda uzeti goreg radnika - samo zbog državnog poticaja.

Ravnopravnost znači da smo svi pred zakonom jednaki. To znači, da imaš iste uvjete kao i tvoj susjed, bez obzira na vaše razlike u spolu, nacionalnosti, boji kože, starosti, imovini ili bilo čemu. A hoćeš li posao dobiti ti ili tvoj susjed, to ovisi o vašoj osobnoj volji, angažiranosti i sposobnostima. Dakle, jednakost pred zakonom ne znači jednakost na tržištu.

Kad zakon jednu skupinu favorizira, automatski druga skupina postaje potlačena. Stvara se nepravda. Ona je, zaključujemo, prirodni rezultat svakog pokušaja nametanja jednakosti na tržištu. Zato kad čujete drugi put nekoga da priča o jednakosti, znajte da su takvi najveća prijetnja ravnopravnosti. A ravnopravnost je vrijednost na kojoj se temelji naša civilizacija.