Budući da ljevičari često ističu nejednakost kao glavni problem današnjice, pritom misleći na ekonomsku nejednakost između bogatih i siromašnih, valja se pozabaviti tim problemom. Dario Čepo, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu je u svome slavnom tvitu nedavno istaknuo da je u središtu socijalističke ideje "jednakost". Oni kad kažu "jednakost", dakle, misle na jednakost u primanjima između različitih osoba.

Nejednakost je loša, svi moramo biti jednaki i imati jednako - to bi bilo savršeno društvo po ljevičarima. Ima li neka zemlja u svijetu koja se približila tom idealu savršene jednakosti među građanima u materijalnom smislu? Ima.

Venezuela je još prije 8 godina slavljena u lijevim akademskim krugovima kao progresivna zemlja koja je drastično smanjila nejednakost. Duncan Green, profesor na Londonskoj školi ekonomije i poznati kejnzijanac objavio je tekst na svome blogu 2010. godine naslovljen "Venezuela: Latin America's inequality success story" istaknuvši kako je Venezuela uspjela doseći prvo mjesto u Latinskoj Americi po jednakosti primanja. Venezuela je uspjela od 1990. do 2010. napraviti najveći pomak po tom pitanju. Green je ove godine napravio "update" svoga teksta u kojem priznaje da je promijenio mišljenje o Venezueli. "Kao što je JM Keynes rekao: 'Kada se promijene činjenice, ja mijenjam mišljenje. A vi?'", napisao je u svoju obranu.

Prema ovogodišnjem istraživanju o stanju siromaštva u Venezueli, od 2010. do danas Venezuela je ubrzala smanjivanje razlika između bogatih i siromašnih. Mjerenjem 13 različitih indikatora - od visine primanja u odnosu na cijene osnovnih namirnica do pristupa osnovnim namirnicama - došli su do zaključka da čak 87% stanovništva živi ispod granice siromaštva. Dakle, još samo 13 posto do socijalističkog ideala - potpunog brisanja nejednakosti.

"Dohodak se brzo otopi zbog hiperinflacije", objašnjava Maria Ponce, jedna od autorica istraživanja Katoličkog sveučilišta u Caracasu. "Razlika između rasta cijena i plaće je toliko velika da u praksi nema Venezuelanca koji nije siromašan."

Riječ je o privatnom sveučilištu koje provodi svake godine vlastito istraživanje budući da Vlada nije objavila službene podatke o prosječnim primanjima i stopi siromaštva još od 2015. godine kad je, po njoj, stopa siromaštva iznosila 33 posto.

Prema ovom neovisnom istraživanju, prije godinu dana stopa siromaštva iznosila je 82 posto, a 2014. godine 48 posto. Za ljevičare to nije nikakav problem dok god se smanjuje materijalna nejednakost. A ona se očito brzo i uspješno smanjuje.

Lani je prosječni stanovnik Venezuele izgubio 11 kilograma tjelesne težine, a u 2016. godini 8 kilograma. Uskoro će imati ne samo materijalnu nego i tjelesnu jednakost.

Čak i oni koji rade za strane agencije pa zarađuju vrlo dobre plaće u odnosu na svoje sugrađane, imaju iste probleme poput ostalih budući da je dostupnost osnovnih namirnica jako ograničena. Na primjer, venezuelanska dopisnica Al Jazeere u ovom tekstu je opisala muke koje je prošla dok je tražila gdje ima za kupiti WC papir. Našla ga je tek nakon 7 dana. Na kraju je za dva pakiranja (ne smije kupiti više) platila 86 posto minimalne plaće koju propisuje Vlada.

Dakle, ni hrpa novca ne vrijedi ništa kad ne možeš naći stvari koje ti trebaju jer ih jednostavno nema za kupiti. To je prava jednakost. Ljevičari bi trebali biti ponosni na Venezuelu kao njihov ideal iz snova i uspjeh politike koju preporučuju diljem zapada, pa i kod nas.