Iako postoji mnogo argumenata i razloga za optimizam, trebamo inzistirati na reformama bez kojih nema značajnijeg rasta.

Kraj višegodišnje krize u Hrvatskoj koja je trajala više od šest godina je uveo kakav-takav optimizam među domaće ekonomiste. Iako je svima jasno da je taj rast daleko od onog koji bi bio potreban da se Hrvatska ozbiljno oporavi od dugogodišnje recesije u kojoj su je po gospodarskoj snazi pretekle sve članice EU osim Bugarske, ipak se s optimizmom gleda u budućnost.

Jedna od tema koja se otvorila u tom naletu optimizma, posebno nakon rasta od 3,9% u prvom kvartalu ove godine, je pitanje kvalitete i održivosti toga rasta. Skeptici tvrde da i ovako mršavi rast nalikuje jako na razdoblje prije 2008., što se pokazalo kao katastrofalnim za dugoročnu gospodarsku održivost države jer je hrvatsko gospodarstvo po samoj svojoj strukturi bilo predodređeno za dugu recesiju zbog nezdravih temelja rasta, a optimisti tvrde da je sadašnji gospodarski rast puno "zdraviji" i bolji temelj za uspostavu jedne stabilne ekonomije.

Najveći prilog školi optimizma je došao od ekonomskog analitičara Ivice Brkljače koji je u tekstu "Razbijanje mitova: sedam zabluda o aktualnom gospodarskom rastu u Hrvatskoj" na portalu Arhivanalitika iznio nekoliko jakih teza koje idu u prilog tomu da je trenutni gospodarski rast u Hrvatskoj puno "zdraviji" nego u razdoblju do 2008.

I zaista, nema se što osporiti njegove zaključke, podaci govore sami za sebe, jako puno parametara pokazuje da je trenutni gospodarski rast zaista puno zdraviji od prijašnjeg. Brkljača lijepo poentira da trenutni rast za razliku od onoga prije krize nije baziran na građevinskom sektoru, javnim investicijama, osobnoj potrošnji, rastu kreditiranja i turizmu. I apsolutno je u pravu.

Brkljača nije optimist bez pokrića, ali mi malo izgleda da se trudi biti veći optimist nego što je. Dakako, odlično razumije strukturalne probleme hrvatskog gospodarstva i zašto Hrvatska dosadašnjim načinom ne može dosegnuti rast BDP-a od 5%. Ali se trudi biti optimist, s dobrim razlogom i dobrim namjerama. Želi potaknuti ono malo reformskog potencijala kojeg je pokazala politika zadnjih nekoliko godina i podržati ih u razbijanju barijera katastrofalnih ekonomskih politika građenima od samostalnosti. I to valja podržati.

Ali ipak treba biti i realan da se ne opustimo i odustanemo od javnih zahtjeva za reformama. Treba priznati da nije sve tako lijepo kao što Brkljača na prvu prikazuje, iako i sam obrazlaže da samo pokušava dati podlogu za optimizam. Mnogi strukturalni problemi su još tu i daleko su od rješavanja.

1. TRGOVINSKA BILANCA SE IPAK NE POPRAVLJA

Iako je rast izvoza proizvoda jedna od najoptimističnijih promjena koje navodi Brkljača, to ipak ne znači da se trgovinska bilanca značajno popravila. Izvoz proizvoda je snažno rastao i prije 2008. kao i sada, s tim da je ulazak u EU zasigurno pridonio njegovom nešto lakšem rastu. Ali ipak se ne radi o fenomenu koji nije zabilježen prije 2008. da možemo reći da je sadašnji rast izvoza velika novost i promjena paradigme.

Izvoz iz Hrvatske je bio jako slab do 2008., a slab je i danas. Potreban je puno jači rast da bi se moglo reći da je rezultat korjenitih promjena u gospodarstvu. I prije 2008. su zabilježene godine u kojima je izvoz rastao više od 5%, pa i više od 10%, te se sadašnji rast izvoza ne može smatrati kao nešto pretjerano epohalno. Trgovinska bilanca se ponovno vraća u debeli minus zbog polaganog povratka uvoza (koji zadnjih kvartala raste više od izvoza) koji je u doba krize krahirao zbog masovnog razduživanja građana i kompanija.


Trgovinska bilanca Hrvatske (u mil. kn)

2. NEMA POVRATKA INDUSTRIJE

Ni rast industrijske proizvodnje ne odstupa od rasta industrijske proizvodnje kakav je bio prije 2008. Industrija se oporavlja od velikog pada iz razdoblja krize, ali ništa spektakularno što bismo mogli nazvati povratkom industrije na velika vrata. Njen doprinos BDP-u je čak manji nego prije 2008. i raste znatno sporije.

Privatni sektor se pokušao sam reorganizirati za vrijeme krize, ali stare ekonomske politike se nisu bitno mijenjale te još onemogućuju stvaranje proizvodnje u Hrvatskoj. Hrvatska proizvodna industrija ima jako malu dodanu vrijednost (kada se od svih outputa oduzmu svi inputi) te nema velikih pomaka na tom polju.


Rast industrijske proizvodnje (%)

3. STRANE INVESTICIJE SU RELATIVNO NISKE

Sve do 2008. Hrvatska je skupa s ostalim zemljama postkomunističke Europe bila perspektivno novo tržište za strane investitore. No, dok su drugi iskoristili tu činjenicu te prenamijenili svoje ekonomske politike da bi što više privukli strane investicije te ih iskoristile za što brži gospodarski napredak, Hrvatska se grčevito držala starih zabluda te praktički tjerala investitore od sebe.

Ne samo da je porezno, administrativno i pravno uređenje takvo da je puno manje privlačno ulagati u Hrvatsko nego druge zemlje postkomunističke Europe, već i kada bi se takva ulaganja inicirala aktivno bi se pokušavala spriječiti od strane državnih vlasti, lokalnih vlasti i općenitog društva. Strani investitori su demonizirani kao netko tko dolazi oteti "naše" pa je tako i stranih investicija bilo relativno malo. Strane direktne investicije su bile relativno visoke nekoliko godina prije krize, ali to je isključivo bio rezultat prodaje velikih državnih kompanija ne greenfield ulaganjima.

Hrvatska država u potpunom ili djelomičnom vlasništvu ima oko 1.400 kompanija i sigurno još postoji dosta velik prostor za prodaju onih kompanija koje mogu savršeno dobro funkcionirati na slobodnom tržištu, što je većina, ali da bi se otvorio prostor za nove, greenfield investicije (ne kupnja staroga nego izgradnja novog) treba provesti potpunu reformu poreznog, pravnog, administrativnog i regulativnog aparata. To se još nije dogodilo te su danas FDI na istim razinama kao prije 2008., ako zanemarimo prodaju velikih državnih poduzeća.


FDI u Hrvatsku (u milijardama USD)

4. SVE LOŠIJA KONKURENTNOST

Hrvatska nije bila jako konkurentna država prije krize, a reakcija svih Vlada u vrijeme krize je samo pogoršala tu činjenicu. Sveobuhvatna državna ekonomska politika se u tih šest godina krize svodila na održavanje visine proračuna zaduživanjem, čuvanje radnih mjesta u javnom sektoru, jačem oporezivanju i općenito odbijanju strukturnih reformi.

Tako je Hrvatska od 56. najkonkurentnije države na svijetu, gdje se nalazila 2007., postala tek 81. najkonkurentnija država na svijetu do 2013. U prošle dvije godine se stanje nešto popravilo, ali se ipak situacija pogoršala u prošloj godini u odnosu na pretprošlu. Neke reforme su provedene, ali je to bilo premalo i prekasno. Ništa značajno se nije dogodilo pa je Hrvatska danas znatno manje konkurentna nego prije krize.

To potvrđuje i Indeks ekonomske kompleksnosti koji pokazuje pad od 24. mjesta u svijetu 1995. na 36. mjesto 2017. Indeks mjeri diverzificiranost i sofisticiranost izvoznih proizvoda neke države.


Konkurentnost Hrvatske

Potrebno je naglasiti da se ovim tekstom ne pokušava osporiti Brkljačina teza o znatno zdravijem rastu gospodarstva danas nego je to bilo prije krize, već samo nadopuniti cijelu sliku. Svi smo svjesni i jedne i druge strane medalje te je cilj obje stane, optimistične i pesimistične, da pruži što realniju sliku promjena koje se događaju u gospodarstvu s naglaskom na potrebu mijenjanja državne ekonomske paradigme da bi se sadašnji "zdravi" rast dodatno intenzivirao.

Kao što je i sam Brkljača napisao, uz trenutno institucionalno okruženje rast BDP-a iznad 5% je za Hrvatsku nedostižan. Zadatak Vlade te njihova politička i domoljubna odgovornost je da intenzivnije podrži novi smjer kojim gospodarstvo RH pokušava krenuti, a na kojem putu ga koče stari institucionalni problemi nagomilani uslijed provedbe katastrofalnih ekonomskih politika zadnjih desetljeća, pa i duže.