Smirite strasti. Ovo neće biti pamflet ni protiv ni za imigraciju. Ovo će biti prikaz svih implikacija imigracije, njenog intenziteta i političkih uzroka koje stvara.

Imigracija je prirodna pojava, nešto što se događalo od ranih dana civilizacije, nešto neizbježno. Danas ne postoji nijedan narod na svijetu koji nije nastao kao miks „došljaka“ i „starosjedioca“, što potvrđuju genetska istraživanja. Ne postoji „njemački gen“, „hrvatski gen“, „francuski gen“ itd. Postoje političko-kulturološke zajednice ljudi koji se genetski razlikuju. Jedan Hrvat može imati puno više genetske sličnosti s Nijemcem nego s drugim Hrvatom, jedan Parižanin više zajedničkih genskih obilježja sa stanovnikom Londona nego s prosječnim stanovnikom južne Francuske.

Geni su biološka kategorija koja se ne može zanemariti. Genetske razlike postoje, one su mjerljive, na temelju njih se vrše znanstvena istraživanja, određuje genealogija, ljudske povijesne migracije i sl. Negirati genetske razlike, kako među pojedincima, tako među grupama, je negiranje svih znanosti koji se koriste genima za dolazak do određenih spoznaja, uključujući ne samo biologiju i molekularnu biologiju, nego i antropologiju, forenziku, medicinu i drugo. Dapače, znanost je toliko daleko došla u proučavanju genoma da danas postoje specijalizirani lijekovi posebno dizajnirani da bolje djeluju na određenu rasu i pitanje rasnih razlika kao bitnog faktora kod određivanja reakcije tijela na lijekove je znanstveno opće prihvaćeno i dokumentirano te objavljeno u raznim znanstvenim časopisima, npr. ovdje.

Međutim, kada govorimo o pitanju imigracije, genetsko pitanje je nebitno, bitno je političko-kulturološko. A realnost ljudskih političko-kulturnih djelovanja je da se ljudi vole grupirati u srodne zajednice. Grupiranje može biti na temelji mnogih kriterija, od vjere i etniciteta do političkih stavova. Čak ako ljudi dijele jednu zajedničku karakteristiku, npr. vjeru, to nije nikakva garancija da će se moći efikasno grupirati ako se razlikuju po etnicitetu, i vice versa. Jednostavna je činjenica da se ljudi uvijek grupiraju sa sebi sličnima, kako u svakodnevnim međuljudskim odnosima (prijatelji, kolege, poslovni partneri itd.), tako i u kulturološkim, društvenim i ekonomskim odnosima, a svaka grupa ima vlastita interna pravila ponašanja.

Pravila ponašanja se razlikuju na mikrorazini među grupama prijatelja, među tipovima radnih mjesta, strukama i tipovima kompanija kao i na makrorazini između velikih kolektiva kao lokalnih, nacionalnih, regionalnih, kulturoloških i vjerskih. Jednostavno, ista pravila ponašanja ne vrijede u Kini i Japanu, u SAD-u i Europi, u Africi i Rusiji, a to negirati znači svjesno negirati objektivnu stvarnost.

Budimo iskreni, nisu sve kulture jednako pripremljene za život u 21. stoljeću, nisu sve kulture jednako vrijedne, nisu sve kulture pozitivne. Ekstreman primjer, ali da li su plemena sa Nove Gvineje koja ritualno prakticiraju kanibalizam kulturološki jednaka japanskoj kulturi? Definitivno je njihova kultura slabija, manje korisna, destruktivnija i nazadnija. Kultura kanibalskih plemena s Nove Gvineje je kultura u skladu s kamenom dobom, a japanska u skladu s modernim dobom. Sve kulture nisu u skladu s modernim dobrom.

S tim rečenim, moramo odijeliti multikulturalizam i multietnicizam. Multikulturalizam u svojoj modernoj inačici podrazumijeva jednaku vrijednost svih kultura, svih običaja, svih društvenih institucija, svih svjetonazora. Sam koncept se odnosi na to da različite kulturološke skupine surađuju istodobno održavajući svoje zasebne kulturne prakse i prioritete. Multietnicizam je ideja o većem broju različitih etničkih grupa koje funkcioniraju unutar zajedničkog društvenog okvira.

Problem koji se javlja s modernim multikulturalizmom je to što često stvara konfliktne i kontradiktorne situacije, upravo zbog svog inzistiranja na jednakoj vrijednosti svih kulturoloških i društvenih praksi. Nadovezujući se na spomenuti primjer Nove Gvineje i Japana, multikulturalizam podrazumijeva da se kultura Nove Gvineje može „prebaciti“ u okruženje gdje prevladava japanska kultura, da se može uvažavati kao jednakovrijedna kultura i da to neće stvarati konflikte i kontradikcije. Ali jednostavna je činjenica da se kultura na razini kamenog doba ne može prebaciti u moderno okružje i očekivati da će se prilagoditi u kratkom roku ili da će se uopće htjeti prilagoditi, baš kao što bi u suprotnom primjeru modernu kulturu bilo nemoguće efikasno prebaciti u okruženje gdje dominira kultura kamenog doba.

Imigracija je, dakako, pozitivna pojava, koja je gradila civilizacije, ali ovisno o intenzitetu, privlačnim razlozima i brzini asimilacije.

S obzirom na intenzitet, imigracija može stvoriti različite pojave u društvu. Kako je prije spomenuto, ljudi se vole grupirati sa sebi sličnima i ta se odlika ljudske prirode ne može zanemariti kada govorimo o imigraciji. Kada je imigracija umjerena i kontrolirana, društvo primatelj ima puno koristi od nje, posebno ekonomske. Kod umjerene, kontrolirane imigracije, lakše je i izbjeći problem grupiranja ili getoizacije. U takvim uvjetima, pojedinci imaju poticaj da se prilagode razini kulturne sofisticiranosti koja postoji u društvu. To ne znači da se time odriču svojeg etničkog zaleđa i aspekata društvenog života specifičnih njihovoj etničkoj skupini, ali prihvaćaju kulturne norme ponašanja te uspostavljeni institucionalni okvir društva u koje su došli.

Veliki problem nastaje kada se pripadnici kultura koje su puno nazadnije od domicilne, s obzirom na stupanj razvoja, getoiziraju u vlastite enklave i u njima perpetuiraju vlastite kulturološke institucije. To inače nije problem, kada se radi o kulturama sličnog stupnja razvoja kao domicilna, ali kada se radi o dvije suštinski suprotne kulture, takva situacija je plodno tlo za konflikte, od kojih koristi neće imati nitko. Što će se dogoditi? Imigrantska kultura će se osjećati ugroženom zbog toga što domicilna kultura zahtijeva više i modernije društvene standarde nego što je ova spremna prihvatiti, a domicilna kultura će na imigrantsku sve više i više gledati kao na prijetnju vlastitoj kulturi te će se postupno radikalizirati i društveno deevoluirati kao odgovor na percipiranu trenutnu prijetnju vlastitoj opstojnosti. Svaka akcija getoiziranih imigranata ima nailazi na reakciju domicilne kulture, koja se postupno radikalizira te sama gubi vlastite visoke kulturne stečevine.

S obzirom na privlačne razloge, možemo razlikovati radnu imigraciju i imigraciju za socijalnim privilegijama. Imigracija radi zaposlenja je uvijek i svuda pozitivna stvar, posebno jer su kroz rad imigranti primorani poštovati institucionalne i kulturološke običaje zemlje, a i lakše se asimiliraju u društvo jer rade s različitim ljudima koji nisu iz njihove kulture. Rad asimilira, a od rada imaju korist cijelo društvo. „Kradu naše poslove“ je besmislen koncept nepotkrijepljen bilo kakvim podacima.

Međutim, kada je privlačni faktor imigracije socijalna država, tj. primanje socijalne pomoći, asimilacija postaje praktički nemoguća, a imigranti se getoiziraju u zasebne enklave iz kojih ne moraju ni izlaziti, jer nisu primorani kao što bi bili da su zaposleni. Najveći problem koji Europa trenutno ima s imigrantima je taj što se velik dio njih odbija asimilirati u domicilno društvo te stvaraju vlastite enklave iz kojih ne moraju izlaziti i u kojima preslikavaju vlastite kulturološko-institucionalna pravila ponašanja. A to je sasvim neprihvatljivo kada se radi o kulturama koje zbog objektivnih povijesnim okolnosti se nisu izdigle iz srednjovjekovnog stupnja razvoja te su pravila tih kultura sasvim nespojiva i nedopustiva u kulturološko-institucionalnom okviru modernog zapadnog liberalizma. Socijalna država perpetuira kulturološke razlike, sprječava kulturološki razvoj imigranata koji bi u suprotnome bili prisiljeni maknuti se iz vlastitih kulturoloških enklava i kroz interakciju s domicilnom kulturom modernizirati i vlastitu, a kod domicilne kulture stvara prijezir i osjećaj da su imigranti nezahvalni za to što su ih primili u vlastite države te u njima vide prijetnju što uzrokuje porast radikalne desnice. Želi li se zapadni liberalni poredak spasiti i od inferiornijih kultura i od ekstremno desnih elemenata, potrebno je minimalizirati socijalnu državu.

Zaključno, multikulturalizam kao koncept koji sve kulture smatra jednako vrijednima, jednako korisnima za budućnost čovječanstva, jednako validnima za koncept individualne slobode, je u svojoj suštini kontradiktoran jer u isti rang stavlja moderne individualističke kulture kao i nazadne netolerantne kulture. Multietnicizam, ideja da sve etničke skupine imaju svoju vrijednost u skladu sa svojim specifičnostima, ali da se individualizam i liberalizam ne mogu stavljati u istu vrijednosnu kategoriju s nazadnim kulturama koje teže srušiti zapadni liberalni poredak, je pozitivna sociološka paradigma. Forsirati multikulturalizam, osim što usporava društveni napredak, uzrokuje i kontraefekt u smislu postavljanja temelja za ponovni povijesni uspon radikalne desnice, a to može voditi samo u sukobe. Potrebno je objektivno sagledati sve implikacije različitih pristupa migraciji i odabrati onaj put koji neće stvarati nove podjele i ekstreme.