"Nove dogme koje se rađaju neće se doista moći ustaliti osim uz uvjet da ne prihvaćaju raspravljanja nikakve vrste i da budu isto tako nesnošljive kao i one prije njih."
- Gustave Le Bon
Jedna od stvari koje smo mogli naučiti iz povijesti jest da zabrana odnosno cenzura mišljenja koje je drugačije od službenog narativa može usporiti napredak znanosti. Školski primjeri mogu biti Galileo Galilei, Nikola Kopernik i Giordano Bruno. Novija povijest uči nas da je cenzura iznimno opasna kada se budi politika agresivne ideologije koja ima tendencije prenijeti svoje težnje na cijeli svijet. Suzbijanje kritike cenzurom pokazalo se kao jedan od važnih alata u korist širenja agresivne ideologije i uvjeravanja masa u ispravnost ideološke strukture i tzv. državne religije.
Do nedavno pluralizam je bio dozvoljen jer je manjina koja je poznavala psihologiju masa uspješno usmjeravala ljudsko ponašanje prema željenom cilju. Edward Bernays s knjigom "Propaganda" napravio je veliki korak prema uspješnom manipuliranju ljudskog ponašanja. Stanje sposobnosti smislene kritike George Orwell opisao je na sljedeći način ("1984"): "Potpuno se ravnodušno gleda na to što mase misle ili ne misle. Njima se može zajamčiti intelektualna sloboda jer nemaju intelekta." Navedeni citat najbolje opisuje društvenu svijest i sposobnost kritike masa u pluralizmu i demokraciji nakon revolucionarnog rada E. Bernaysa koji su kompanije i vladajuće institucije širom svijeta uspješno sprovele u praksi.
Navedena misao ne odnosi se samo na mase. Intelektualci koji bi trebali upozoravati na iracionalnosti i nepravdu danog društva, također lako upadaju u zamku demokracije. Poznati lingvist i aktivist Noam Chomsky to je izrazio sljedećim riječima ("Mediji, propaganda i sistem"): "Demokracija dozvoljava da se glas ljudi čuje, a zadatak je intelektualaca da osiguraju da taj glas ima pečat ispravnog kursa. Propaganda je demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu."
No, kao što znamo – možeš varati neke ljude jedno vrijeme, ali ne možeš varati sve ljude cijelo vrijeme.
U demokratskom svijetu cenzura je ušla u modu i pojavila se na velika vrata s pojavom virusa i bolesti Covid-19. Simbolika i analogija doista su zanimljivi. Pojavom stvarnog virusa strah od kontaminacije i potreba za sterilnošću proširio se na medije i virtualni prostor. Fact checkeri su nastojali sterilizirati medijski prostor od informacija koje su prema njima bile netočne, baš kao što je čovjek u stvarnom svijetu težio sterilizaciji zbog straha od virusa. Već je tu očigledna prva povijesna kardinalna greška, a to je monopol nad istinom. Ako nas je povijest išta naučila, onda je to opasnost tvrditi da mi znamo istinu, dapače imati monopol nad istinom.
Mnoge ideologije tvrdile su da je samo njihova verzija istine točna što se u praksi pokazalo kao put prema katastrofi. Tendencije monopola nad istinom postale su očigledne pojavom covid krize. Takva nastojanja prisvajanja istine povijesno gledajući činile su samo totalitarističke ideologije. Današnje tendencije prisvajanja monopola nad istinom koju pokazuju factchekeri samo su ogledalo opasnih svjetskih tendencija.
Factcheckeri se stavljaju u opasnu ulogu – ulogu medijskog policajca koji tjera čovjeka da popije pilulu istine koja bi ga trebala izliječiti od sumnje, odnosno od kronične bolesti – čovječnosti, jer samo čovjek može sumnjati i propitkivati. Uloga medijskog policajca može biti opasna. Za razliku od policije koja u društvu održava red i mir, medijski policajci imaju ulogu prisvajanja istine. Ukoliko netko tvrdi da zna istinu, podrazumijeva da je svaka drugačija misao heretička i nepoželjna, odnosno mora se zabraniti ili označiti kao netočna. Ali tko jamči da je taj medijski policajac apsolutno savršen i sveznajući? Zar nas povijest ne uči da je takav pristup i monopol nad istinom vodio totalitarizmu?
Ray Bradbury u romanu "Fahrenheit 451" opisao je distopijsku budućnost u kojoj se spaljuju knjige. One su bile nepoželjne jer su čovjeka nukale da postavlja pitanja, promatra svijet drugačijim očima i vidi dalje od društvenih granica. Danas se ne spaljuju knjige nego se "spaljuju" informacije na internetu.
Osim cenzure, postoji još jedan način kojim se može spriječiti nepoželjne aktivnosti kod čovjeka kao što je postavljanje pitanja. Taj čin stvaranja prividne slobode zove se prešućivanje istine. Kada se u masovnim medijima prešute određene znanstvene činjenice ili dokazi, mase dobiju dojam da su mediji kritički usmjereni, dapače liberalni jer istražuju npr. znanstvene studije. S druge strane oni prešućuju studije koje ne idu u prilog njihovoj politici. Ovakvim pristupom stvara se iluzija liberalnih medija i demokracije, dapače sprječava se kritičko promišljanje masa jer su im unaprijed servirani odgovori, ali samo oni koji odgovaraju službenoj politici medija ili vladajuće strukture.
Da se vratimo na analogiju s virusom. Tzv. factcheckeri žele uspostaviti sterilnost medijskog prostora ne ostavljajući mjesta za "infekciju prljavim" mislima, zaboravljajući time da je čistoća pola zdravlja, a nečistoća druga polovica, čineći time još jednu kardinalnu grešku.
Umna i društvena sterilnost jednog naroda je iznimno opasna. Ako dođe do prijetnje izvana, društvo neće biti sposobno odgovoriti na tu prijetnju (kao i organizam koji opsesivno štitimo od bolesti). Da bi društvo moglo odgovoriti na izazove potrebna je kontaminacija. Naime da bi organizam preživio i bio otporan na bolesti, on mora biti u interakciji s virusima i bakterijama. Organizam mora povremeno aktivirati obrambeni mehanizam, u suprotnom on će "zahrđati". Kada bismo živjeli u sterilnom prostoru i onda se naglo izložili virusima i bakterijama (fiktivno i pojednostavljeno rečeno jer bez njih niti ne možemo živjeti), i blaga bolest bi nas ubila. Dakle, nečistoća je bitan faktor za očuvanje našeg zdravlja.
Nečistoća uma isto tako je bitna za očuvanje naše ljudskosti – aktivnosti uma, promišljanja, analiziranje. Jednostavnije rečeno, "umna nečistoća" bitna je za održavanje kognitivnih procesa. Kako je to moguće? Zamislimo svijet u kojem svi mislimo isto. U takvom svijetu nema prostora za spontanost, analiziranje, inspiraciju, pitanja, jer takvi postupci predstavljali bi izlazak izvan kolektivne misli i narušavanje društvene kohezije. Takav svijet ne bi bio napućen ljudskim bićima, nego biološkim robotima. Da bi se makli od društvene sterilnosti potrebna je umna nečistoća. Primjeri iz znanosti su Galileo, Kopernik, Darwin ili recimo braća Wright. Bez takvih "prljavih" misli koje nisu bile u skladu s društvenim standardima i opće prihvaćenom kolektivnom sviješću, odnosno društvenom istinom poimanja svijeta, znanost i društvo ne bi napredovalo.
Thomas Kuhn u knjizi „Struktura znanstvenih revolucija“ navodi da je kriza u znanosti uobičajena pojava i ona se događa kada se pojavi potpuno nova misao, ideja, činjenica… Kuhn o tome kaže: "Paradigme se uopće ne mogu ispravljati pomoću normalne znanosti. Umjesto toga, kao što smo već vidjeli, normalna znanost, na kraju krajeva vodi jedino uviđanju nepravilnosti i krizi. A oni se ne okončavaju promišljanjem i interpretacijom, već jednim relativno iznenadnim i nestrukturiranim događajem kao što je gestalt-prebacivanje."
Svi znamo što su nekadašnji monopolisti nad istinom činili znanstvenicima, školski primjer je Galileo Galilei i Kopernik. Zbog zabrane iznošenja heretičkih misli društvo i znanost su zakočeni u razvoju i napretku. Isto tako i danas imamo veliki broj „heretika“ koji se ne slažu sa službenom „istinom“ stoga su na nekim medijskim platformama ograničeni iznositi svoje misli ili su stigmatizirani. Na sreću po društvo, današnji cenzori nemaju toliku moć kao što su imali prije nekoliko stoljeća. Svaka firma ima pravo na svoju politiku i tu nema spora. Problem se javlja kada factcheckeri imaju licemjeran i pristran pristup – kada ne cenzuriraju netočne navode masovnih medija, a cenzuriraju oprečni stav. Takav pristup dokaz je da njima nije stalo do istine. Dakle, ideje koje nisu u skladu s društvenim normama ili određenom znanstvenom paradigmom su nužne jer bez njih nema krize. Ukoliko se vrši cenzura, sprječava se nastanak krize, a time i razvoj znanosti.
Koncept društvene, medijske i umne higijene može prijeći u opsesiju što prelazi u domenu psihopatologije. Samopromicanje u medijskog policajca i zaštitnika društva od „prljavih misli“ dovodi do paradoksa jer u tom povijesnom trenutku dolazi do velikog kopernikanskog obrata; oni koji nastoje sterilizirati medijski prostor postaju sami kontaminatori. Onaj koji nastoji izliječiti „bolest“ odnosno problem, sam postaje problemom jer ga dio ljudi počinje percipirati kao nečistoću. Kao što smo i naveli nečistoća je druga polovica zdravlja. Factcheckeri svojim pristranim i agresivnim pristupom aktiviraju umni obrambeni mehanizam; čovjek počinje postavljati pitanja, propitkivati, istraživati...
On stvara pobunu i nemir u medijskom prostoru (pa i šire, npr. pravnom). Agresivnim i pristranim pristupom factchecker postaje problem, ali viđenje factcheckera kao problema samo je jedna dimenzija. Ne zaboravimo da smo spomenuli da je nečistoća pola zdravlja, kako biološkog organizma tako i uma. U tom kopernikanskom obratu factchecker sam postaje prljavštinom i nečistoćom koja kontaminira prostor. Čistač postaje nečistoća, a nečistoća je pola zdravlja. Ta „medijska prljavština“ aktivira kognitivne procese jer tjera čovjeka da propitkuje i promišlja. Pojavom factcheckera aktiviran je „umni obrambeni sistem“ jer ih je dio ljudi prepoznao kao kontaminaciju od koje se treba obraniti. A obraniti se može jedino aktivnijim promišljanjem, propitkivanjem, analiziranjem. Umna nečistoća tjera čovjeka da propitkuje, misli, razmišlja, analizira i traži alternativne puteve. Factcheckeri su svojom kontaminacijom pomogli ljudima da budu još više kritični i umno aktivniji (aktivacija obrambenog sustava).
Dakle, u kopernikanskom obratu factcheck želi riješiti problem ne shvaćajući da je sam postao problem. Dekontaminator postaje kontaminacija, odnosno čistač prljavštine sam postaje prljavština. Taj problem aktivira „umni obrambeni sistem“ zbog čeka loše postaje dobro, kao i što je nečistoća druga polovica zdravlja pod uvjetom da ne prevlada.
Strah od virusa praktički se prenio u medijski prostor, kao i potreba za njegovim uništavanjem, a mediji su uništavali tzv. misli koje nisu bile u skladu sa službenom pričom. Takav pristup factchechera za čistoćom medijskog prostora mogla bi se okarakterizirati paranojom. Paradoks je da factchecker postaje ono što želi očistiti i čega se želi riješiti. Čisteći medijski prostor od kontaminacije, sam postaje kontaminacija.
Zaključno: Ako cenzori imaju moć u tolikom stupnju da ugrožavaju ljudski život, usporit će razvoj društva i znanosti. Ukoliko cenzori nemaju moć da ugroze ljudski život oni su poželjni jer aktiviraju društvo u smislu da predstavljaju kontaminaciju koja aktivira kognitivne procese. Ovakva vrsta kontaminacije budi čovjeka, tjera ga da postavlja pitanja, traži nove izvore i kanale informacija (što utječe na razvoj i ostalih djelatnosti). Naravno, riječ „poželjan“ podrazumijeva se samo za društvo koje je na nižem stupnju svijesti i potrebo ga je povremeno umno aktivirati.
Mudraci su nas učili da nije mudro tvrditi da znamo što je istina. Znam da ništa ne znam – jedna je od najvećih mudrosti. Kada prihvatimo tu istinu onda imamo mogućnost da se razvijamo kao ljudska bića jer promišljamo, propitkujemo i razvijamo se. U suprotnome javlja se jednoumlje i smrt čovjeka kakvog znamo.
