Minimalna plaća je tema koja se u javnosti u pravilu koristi čisto u populističke svrhe. Nedavnu vijest o povećanju minimalca u Sloveniji hrvatski portal Net.hr prenio je krajnje populistički riječima "Hrvati ovo mogu samo sanjati...". Riječ je o daljnjem zatupljivanju ionako ekonomski prilično nepismenog stanovništva.

Isti taj Net.hr još je nedavno objavio da je prosječna plaća u Sloveniji skoro dvostruko veća od hrvatske. Dakle, ako su Slovenci podigli sada svoj minimalac na 5.500 kuna bruto, to znači da bi Hrvati trebali imati 2.750 kuna bruto. Hrvatska ima znatno veći minimalac od toga, što znači da je naš minimalac i dalje previsok. To je realna ekonomska računica jer minimalac se nikada ne može određivati van okvira gospodarskih mogućnosti, uvijek se određuje u odnosu na prosječni dohodak.

Ali u svim raspravama oko minimalca potpuno se zaboravlja koja je njegova realna svrha. Vjerovali ili ne, minimalac može imati svrhu u tržišnoj ekonomiji. Ali pod određenim uvjetima. Prvi je uvjet taj da je riječ o dinamičnoj, gospodarski snažnoj i rastućoj ekonomiji što Hrvatska baš i nije.

Koja je svrha minimalca u takvoj, rastućoj ekonomiji, pitate se?

Riječ je o državnom intervencionizmu u tržište i kao takvo, ono je već samo po sebi vrlo upitno. Tržište bi se trebalo samo regulirati, što ono uglavnom i čini na dobrobit radnika, kupaca i poslodavaca. Ali postoje iznimke, a to su određena zanimanja kojima ponekad treba "pomoć".

Konkretno, to se pokazalo primjerima u Hong Kongu i Irskoj. To su dvije izrazito ekonomski slobodne zemlje koje imaju državno određen minimalac i pokazalo se da on nije negativno utjecao na gospodarstvo. Čak štoviše, neke su ekonomske analize pokazale kako je uvođenje minimalne plaće u Hong Kongu uspjelo smanjiti siromaštvo i ovisnost o socijalnoj pomoći, a ni Irskoj ne ide uopće loše.

Kod većine zanimanja minimalac ne igra apsolutno nikakvu ulogu. Ako ste programer, dizajner, bilo kakav majstor...ništa vam neće značiti iznosi li minimalac dvije, tri ili četiri tisuće kuna kad je cijena vašeg rada daleko iznad toga. Ako vam poslodavac ne ponudi veću plaću, lako ćete prijeći kod nekoga drugoga. Manje od 5% radnika u Hrvatskoj primaju minimalac.

Ali postoje neka zanimanja koja su vrlo lako zamjenjiva, na primjer rad u skladištu što može obavljati svaka imalo fizički zdrava osoba, pogotovo muška (a nije nemoguće ni za žene). Ili raznošenje pošte. Ima dosta zanimanja u kojima se može spuštati cijena rada u nedogled ako postoje kandidati zainteresirani za taj rad. Zemlje s visokom imigracijom jeftine strane radne snage (Hrvatska to nije) jesu mjesta gdje do toga vrlo lako može doći.

Primjer je Singapur, jedna od najbogatijih zemalja svijeta (per capita). Imaju prosječnu plaću preko 4.500 dolara, ali nemaju minimalac. Tisuće ljudi tamo radi neke poslove za manje od 500 dolara, što bi bilo vrlo malo čak i u Hrvatskoj, a kod njih se za taj novac ne može niti iznajmiti soba. Zašto ljudi pristaju raditi za tako malo? Vrlo jednostavno, riječ je o radnoj imigraciji iz siromašnih dijelova Azije poput Indije, Bangladeša itd. Oni dolaze u Singapur prvenstveno zbog boljih prilika i u početku pristaju raditi za bilo kakvu plaću, samo da ostanu i s vremenom nađu nešto bolje. Takvu situaciju poslodavci, naravno, koriste. Rezultat? Tisuće ljudi koji spavaju u velikim gradskim halama i praktički nehumanim uvjetima, i to u gradu koji je inače poznat po luksuzu i bogatstvu. Ne baš lijep prizor.

Hong Kong je takav problem dobrim dijelom riješio upravo uvođenjem minimalca. Država je na taj način odredila prag ispod kojeg plaća ne smije ići i to je učinila mudro umjesto da plaća dodatnu socijalnu pomoć jeftinoj radnoj snazi. Gospodarstvo nije pretrpjelo nikakve gubitke!

Međutim, i Hong Kong i Irska imaju minimalac na prilično niskoj razini za svoje uvjete i podižu ga vrlo oprezno. U Irskoj, recimo, minimalac godišnje raste po stopi 2 do 3 posto dok im BDP raste 9 posto. Znači jako je bitno da minimalac ne raste brže od gospodarstva, inače može lako prouzrokovati probleme u ranjivim sektorima, otpuštanje radnika i gašenje tvrtki. Pametne ekonomske politike vode računa o tome kako i kad podići minimalac, pazeći na sve ostale ekonomske indikatore.

Skandinavske zemlje nemaju minimalac, barem ga ne određuje država, ali one imaju veliku socijalnu pomoć za nezaposlene. To znači, poslodavac mora ponuditi visoku plaću za bilo koji posao radniku jer inače mu se neće isplatiti raditi kad može primati visoku socijalnu pomoć. Tamo, dakle, socijalna pomoć igra ulogu minimalca i intervencije u tržište. Budući da Irska i Hong Kong ne nude tako velike socijalne pogodnosti, one su odlučile siromaštvo riješiti minimalnom plaćom i to je sasvim fer, na taj način su osigurali da svi koji rade moraju primati dovoljno za normalan život.

Ovisno o zemlji i ekonomskom modelu, minimalac MOŽE u određenim uvjetima biti ekonomski koristan i imati svoju svrhu, to je znanost dokazala. Ali puno češće nema svrhu i samo čini štetu, prvenstveno onu političku jer političari se koriste njime kao populističkom mjerom za kupovinu glasova. Jako malo ljudi u Hrvatskoj razumije svrhu i funkciju minimalne plaće, to je važno razjasniti. Hrvatska u ovom trenutku niti je bogato niti dinamično gospodarstvo, ima godišnji rast ispod 3 posto i nema veću radnu imigraciju, tako da kod nas minimalna plaća nema nikakvu pozitivnu svrhu. Ne pomaže nikome, a svako novo povećanje znači novi i još veći rizik za poslodavce, radnike i pogotovo one koji teško pronalaze posao.