Je li hrvatski proračun stvarno 'vojni, a ne obrazovni' i koliko je to bitno?

Državni proračun za 2018. godinu predviđa 16,1 milijardu kuna za Ministarstvo znanosti i obrazovanja što je porast za 2,5 posto. Riječ je o ukupnom udjelu u državnom proračunu od 12 posto.

Mnogi se u Hrvatskoj žale, od udruga preko sindikata do političara i smatraju da je država trebala više izdvojiti za obrazovanje, a manje za obranu. Marijana Puljak iz stranke Pametno izrazila je svoje nezadovoljstvo što država "kupuje borbene avione, a premalo ulaže u obrazovanje". Smatra da nam treba "obrazovni, a ne vojni proračun".

Za obrazovanje izdvajamo više od europskog prosjeka

Provjerimo tu tvrdnju. S naših 12 posto udjela za obrazovanje u ukupnim proračunskim rashodima Hrvatska se nalazi među zemljama EU koje izdvajaju za obrazovanje veći udio proračuna od prosjeka. Prosjek EU je 10,6 posto. Hrvatska izdvaja za obrazovanje veći udio od Njemačke, Francuske i Češke, a pogotovo više od susjedne Slovenije koja za obrazovanje izdvaja 8 posto svojih proračunskih sredstava.

Najviše u Europi, ali i u cijelom razvijenom svijetu, za obrazovanje izdvajaju Švicarska i Island (15 posto svojih proračunskih rashoda). Prema podacima iz 2014. u Europskoj uniji za obrazovanje najveći udio u proračunu izdvajaju Latvija (14 posto), Švedska (14 posto), Litva (13 posto) i Irska (13 posto), a najmanji Slovenija, Italija i Mađarska (8 do 9 posto).

Kad je riječ o obrani, Hrvatska i dalje izdvaja za obranu dvostruko manje nego za obrazovanje i još je uvijek daleko od zadanog cilja prilikom ulaska u NATO savez, a taj je cilj 2 posto BDP-a. U usporedbi s ostalim državama Europske unije, Hrvatska po udjelu izdvajanja za vojsku u ukupnim državnim rashodima ulazi među prvih 5, no to nije ni približno dovoljno da bi se proračun mogao nazvati "vojnim".

Koliko uopće ima veze novac s kvalitetom obrazovanja?

Stranka Pametno od svoga dolaska na scenu uporno ponavlja mantru kako se samo treba povećati državna potrošnja na obrazovanje i obrazovanje će biti bolje. Ne znam na kojem istraživanju temelje takvu tvrdnju, ali s ovakvim obrazovnim sustavom kakav se očito neće u dogledno vrijeme mijenjati, totalno je nebitno koliko će se novca izdvajati za Ministarstvo znanosti i obrazovanja.

U našem obrazovnom sustavu nagrađivanje, odnosno plaće nastavnika nisu nikako vezane za njihove rezultate. Da se sad proračun za obrazovanje udvostruči i da se udvostruče nastavničke plaće, to bi bila lijepa socijalna mjera koja bi utjecala na njihov život, ali na kvalitetu obrazovanja i rezultate naših učenika imala bi točno 0% utjecaja. Zato što svaki nastavnik dobro zna da je visina njegove plaće isključivo politička odluka i da će istu plaću primati kako god radio, koliko god se trudio ili ne trudio i kakve god rezultate njegovi učenici postigli. On jednostavno ima 0 kn poticaja da dobro radi. U takvoj situaciji, tko bi se trudio napraviti dobar posao?

Na kvalitetu obrazovanja utjecala bi samo korjenita reforma cijelog obrazovnog sustava. Novi kurikulum neće ništa pomoći. Rezultati našeg obrazovnog sustava vide se na PISA testu gdje su hrvatski učenici lošiji i od Amerikanaca u svim predmetima (a Hrvati se često vole sprdati na račun američke pameti i američkog obrazovnog sustava, što je apsurd). Amerikanci troše na obrazovanje više od 50% više novca po učeniku nego Finci, a Finci ostvaruju bolje rezultate i imaju po mnogima najbolji školski sustav. Da je vjerovati logici stranke Pametno, Amerikanci bi imali kvalitetniji obrazovni sustav od Finaca jer troše više od njih.

Javna potrošnja na obrazovanje se isplati kad je sustav uređen tako da funkcionira kompetitivno, poput Singapura koji troši oko četvrtinu ukupnih svojih rashoda na obrazovanje, ali ima jedinstven sustav "Edusave" sličan vaučerizaciji, u kojem su na tržištu izjednačene državne i privatne škole, a korisnici imaju pravo izbora. S druge strane, taj isti Singapur troši samo oko 2 posto BDP-a na obrazovanje, a to je moguće tako što Singapur jako malo troši općenito (državna potrošnja je samo 17% singapurskog BDP-a i po tome su najbolji na svijetu). Slično je sa Švicarskom, ali i ona ima prilično drukčiji i jedinstven sustav koji se temelji na decentralizaciji pa su škole i njihovi programi u konstantnoj međusobnoj konkurenciji.

Hrvatski sustav je duboko centraliziran i u njemu vlada homogenost i nekonkurentnost. Od takvog sustava ne bi se mogli očekivati konkretni rezultati čak ni kad bi država kompletan proračun namijenila samo obrazovanju. Zato bi bilo dobro da političari prekinu s populizmom i prodajom bajki. Nije uvijek rješenje samo preraspodjela novca. Sustav je pokvaren i prvo njega treba promijeniti, a ja još uvijek čekam da se pojavi neka normalna politička opcija koja će to imati hrabrosti reći.