Vijest da siromaštvo u svijetu drastično opada i da dječji rad opada jednakim tempom zapravo ne bi trebala biti nikakva "vijest" jer riječ je o trendovima koji su konstantni već 50 godina. Ovim tempom, bez sumnje, ekstremno siromaštvo i dječji rad bit će potpuno iskorijenjeni najkasnije za 15 godina, a vjerojatno i prije. Jedino što bi eventualno moglo spriječiti da se to dogodi, to je neki novi svjetski rat ili prirodna katastrofa velikih razmjera, ali za to, usprkos porastu populizma i teorija zavjere, realno nisu velike šanse.

Zašto je onda informacija o padu siromaštva i dječjeg rada u svijetu toliko šokirala Hrvate i ostavila u nevjerici? Da, nakon naših tekstova (prvi o socio-ekonomskim uzrocima dječjeg rada i drugi o jasnim trendovima opadanja) primili smo brojne reakcije. Ono što je mene posebno iznenadilo, to je nespremnost velikog broja ljudi da prihvate znanstveno dokazane činjenice ako one nisu u skladu s njihovim dogmama i demagogijom.

Razumijem da su Hrvati 50 godina u školama učili kako kapitalizam znači zlo i izrabljivanje pa nam je to valjda ostalo kao dio kulturnog folklora. Ali naša nemogućnost da i 27 godina po izlasku iz komunističkog režima prihvatimo činjenice koje nisu u skladu s komunističkim učenjem je prosto nevjerojatna. Možda je tomu tako što u medijima prevladavaju ljudi koji su odgojeni, naučeni i teže marksizmu. Možda narodu više odgovara slušati laži kako Zapad propada, kako svijet ide u kurac, kako siromaštvo raste, kako raste eksploatacija i nejednakost (sve navedeno je, naravno, suprotno istini, ali čini mi se da Hrvati to ne znaju).

I danas, kada su nam svima dostupna sva moguća istraživanja, svi podaci, javno i transparentno nadohvat ruke, mnogi odbijaju istinu ako se ona ne slaže s njihovom demagogijom. Apsurdno je stoga da i informacije koje bi u normalnom društvu bile pozitivne - kao što je drastični pad ekstremnog siromaštva i dječjeg rada - mnoge u Hrvatskoj mogu raspizditi. Pa kažu "to nije istina", "vi nas lažete"...Možda im takve informacije, koje naši mediji uspješno taje od hrvatske javnosti, ne idu na ruku jer upozoravaju da se događa ono neminovno: Hrvatska stagnira, nerazvijeni svijet se ubrzano razvija. Neke zemlje, koje su prije 30 godina bile dio Trećeg svijeta, poput Kine i Tajlanda, već su nas prestigle. Neke druge su na dobrom putu da nas prestignu. Hrvatska bi se kroz 50-ak godina mogla naći pri svjetskom dnu po razvijenosti.

Ako se to dogodi, a ja ipak vjerujem da neće jer razum čak i ovdje mora jednom prevladati, ali ako ipak ne prevlada i Hrvatska dosegne dno dna, svatko od vas, koji zbog svojih naučenih dogmi odbija znanstvene činjenice, imat će svoj obol u tome.

Među onima koje su najviše raspizdili naši tekstovi o trendu pada dječjeg rada i siromaštva u svijetu, našle su se i neke osobe iz javnog života, visoke politike, pa i same Vlade RH. Tako je novinarka HRT-a (koju neću imenovati jer je naknadno obrisala svoj komentar, vjerojatno shvativši kakvu glupost je izvalila) komentirala kako su krive "korporacije koje na djeci ostvaruju ekstraprofite" (ekstraprofit je, inače, nova verzija Marxovog pojma "superprofit" koji ni on sam nije znao dobro objasniti, ali je kasnije Lenjin objasnio kako je riječ o imperijalistima koji iskorištavaju zemlje trećeg svijeta ostvarujući "superprofit").

Naši tekstovi, potkrijepljeni znanstvenim istraživanjima i javno dostupnim podacima, razljutili su i našeg saborskog zastupnika, Peđu Grbina, koji je prozvao "samozvane liberale" jer, po njemu, naši tekstovi "opravdavaju dječji rad" (iako je u oba teksta naglašeno da se zalažemo protiv).

Pitao sam gospodina Grbina tamo, postavit ću mu isto pitanje i ovdje. Zašto je Vas, gospodine Grbin, kao samozvanog socijaldemokrata, toliko uznemirila činjenica da se siromaštvo i dječji rad smanjuje? I ako je Vama stvarno stalo do djece u Bangladešu i središnjoj Africi, zašto ne izdvojite od svoje saborske plaće dio za njih pa onda neće morati raditi? Recimo, sa samo 10.000 kuna mjesečno mogli biste hraniti tisuću djece! Umjesto toga, vi se zgražate nad činjenicom da ulaganjem velikih korporacija u nerazvijene zemlje trećeg svijeta dolazi do drastičnog pada ekstremnog siromaštva, a time i dječjeg rada. Kakva je to socijaldemokracija, gospon Peđa?

Međutim, najkonkretnija je Sandra Pernar, savjetnica u Uredu za udruge Vlade RH. Nadam se da ste primijetili kako su svi navedeni - od HRT-a preko Sabora do Vlade - zaposlenici države ili državne tvrtke, dakle ljudi koji žive od poreza i našeg rada. Sandra Pernar je možda najbolje objasnila zašto Hrvatska ne napreduje i zašto neće napredovati još dugo vremena:

"Siromaštvo u Europi je itekako činjenica, pogotovo broj onih koji su u riziku od siromaštva. Dakle, koji se već sutra mogu naći u ekstremnom siromaštvu. I ne samo u Europi, nego jednako i u SAD-u. Toliko o uspjehu kapitalizma. Dobro, nije skroz neuspješan. Uspio je učiniti bogatijim one najbogatije čak i tijekom krize."

Tko zna koliko je ovakvih kroničnih marksista još zaposleno u Vladi RH, ali nemam razloga ne vjerovati da je većina. Prvo, stopa siromaštva u SAD-u se smanjuje i to u svakom pogledu - i u odnosu na 2015. (za 5%) i u odnosu na 2010. (za 20%) i u odnosu na 1990. (za 8%). Drugo, siromaštvo u Europi također nestaje (u EU je trenutno na 8 posto i smanjuje se). Broj onih koji su "u riziku" od siromaštva (a to NIJE siromaštvo) se također smanjuje u EU.

Okriviti "kapitalizam" za siromaštvo i rizik od siromaštva je znak neznanja, pogotovo ako uzmemo u obzir da je u EU najveći rizik od siromaštva u zemljama gdje je kapitalizma najmanje (poput Grčke, Bugarske i Hrvatske), a najniži u zemljama gdje narod nije u strahu od slobodnog tržišta i gdje ima više kapitala (Češka, Švedska, Nizozemska...). Kod nas, u Hrvatskoj se siromaštvo ne smanjuje kao u navedenim zemljama, a jedan od bitnih razloga je i taj što nam na ključnim mjestima u Vladi, Saboru i javnoj televiziji rade ljudi koji nam prodaju maglu, lažiraju vijesti kako bi plašili narod kapitalizmom i slobodnim tržištem, kako bi držali narod u strahu od tržišne ekonomije. Ukratko, da bi nas držali u siromaštvu.

Za bolje razumijevanje razloga i načina kako se smanjuje siromaštvo, preporučujem knjigu Williama R. Clinea: "Trade Policy and Global Poverty" (2004). O dječjem radu tijekom Industrijske revolucije u Velikoj Britaniji te razlozima zašto je iskorijenjen, preporučujem odličnu knjigu povjesničara Clarka Nardinellija "Child Labor and the Industrial Revolution" (1990).