Neke zablude, za koje sam mislio da su već iskorijenjene, ponovno se pokušavaju podvaliti hrvatskoj javnosti. Jedna od njih je priča o nekakvim "lijevo-liberalnim" vrijednostima. Uvijek su isti ljudi u pitanju: kolumnisti Pavičić i Butković te pojedini političari iz marginalnih stranaka koji pokušavaju ušićariti neki politički poen zbunjujući glasače.

Koje bi to bile "lijevo-liberalne" vrijednosti? Jurici Pavičiću su puna usta tog pojma "lijevo-liberalno", ali nijednom još nije uspio konkretno objasniti o kojim se to vrijednostima radi. Ivica Puljak, član predsjedništva stranke Pametno je u intervjuu za Index pokušao biti konkretniji i onda pokazao koliko se razumije u politiku kojom se želi baviti.

"Mi mislimo da je za jednu normalnu i modernu zemlju jedina ispravna politika vrijednosno lijeva, a ekonomski liberalno-socijalna", kaže Puljak.

U ovoj jednoj rečenici rekao je tri stvari koje se međusobno isključuju. Liberalizam je svjetonazor, dakle skup vrijednosti, i on definitivno nije "lijevo". Kako netko može biti "vrijednosno lijevo, a u ekonomskim pitanjima liberalno..."? Što je to? "Liberalno-socijalna"?

Pogledajmo na konkretnim primjerima kako bi ta "liberalno-socijalna" ekonomska politika izgledala. Uzmimo državno subvencioniranje kredita za mlade bračne parove. Postoje dva rješenja: 1) ukinuti subvencioniranje i umjesto toga smanjiti svima poreze (jer je očito da država ima viška novca kad ide subvencionirati stambene kredite) i 2) nastaviti dijeliti kredite ili čak proširiti program i onda povisiti poreze jer netko te subvencije mora plaćati.

Dakle, prvo rješenje je liberalno, a drugo socijalno. Jedno isključuje drugo jer su u direktnoj suprotnosti. Što bi u ovom slučaju učinio Puljak? Nitko ne zna jer on je "liberalno-socijalan", dakle on bi izabrao oba rješenja, ali to je nemoguće.

Drugi primjer, naknade za novorođene. Postoje dva rješenja: 1) država povisi poreze pa uvede naknade od 1.000 eura za svako novorođeno dijete i 2) država ne uvodi naknade za novorođene, umjesto toga smanji poreze svima. Prvo rješenje je socijalno, a drugo liberalno. Jedno isključuje drugo.

Treći primjer, Uljanik. Postoje dva rješenja: 1) država riješi u komercijalnoj banci kredit i zaduži se da radnici prime plaću i 2) država ne učini ništa, pusti privatnu korporaciju da sama rješava svoje probleme. Opet prvo socijalno, a drugo liberalno i jedno rješenje isključuje drugo.

U ekonomskoj politici svaki problem se uvijek svede na dva moguća rješenja: država ili tržište, nema trećega. Država je u pravilu rješenje socijalista, a tržište je u pravilu (iako postoje iznimke) liberalno rješenje. Stoga, kad netko kaže da je u ekonomiji u isto vrijeme "liberal i socijalist", to vam je kao da kaže da na utakmici između Dinama i Hajduka u isto vrijeme navija i za Dinamo i za Hajduk.

Što se svjetonazora tiče, nema "lijevo liberalnih" vrijednosti. Liberalne su vrijednosti jasne: sloboda izražavanja, udruživanja, trgovanja, poduzetništva, vjeroispovijesti, rada, kretanja, upravljanja privatnom imovinom...To su osobne slobode, koje su stup liberalizma i one moraju vrijediti jednako za sve. A posebne zaštite "ranjivih skupina" koje gospodin Puljak spominje, tu već pričamo o ljevici. Ako država posebno zaštiti osobu A, onda stavlja u neravnopravan položaj sve ostale, zato lijeva politika nije sukladna s liberalizmom.

Liberalizam može imati u određenom trenutku neki zajednički politički cilj s ljevicom, ali to ne znači da dijele zajedničke vrijednosti. Na primjer, za prijedlog sekularizacije Hrvatske (konkretno izbacivanje vjeronauka iz državnih škola i prekid financiranja Crkve iz državnog proračuna) ja bih odmah digao ruku, a vjerujem da bi to učinili i ljevičari. Ali mi to nećemo napraviti s istim motivima jer ja se vodim motivom da država ne smije biti nikako vezana ni s kojom religijskom institucijom dok se ljevičari vode motivom antikatolicizma. Ili, na primjer, gay brak - još jedan zajednički cilj, ali opet ne iz istih motiva. Ja se vodim motivom da svi građani moraju imati jednaka prava, a ljevica s motivom zaštite posebnih, kako oni vole reći, "ugroženih" skupina.

Volio bih da je među tim zajedničkim ciljevima i legalizacija marihuane, ali Pametno se protivi tome (što je meni neshvatljivo, da stranka koja se toliko poziva na liberalizam ne želi legalizirati marihuanu). Tome se protive i mnogi drugi ljevičari, na primjer većina SDP-ovaca, barem onih istaknutih. To otkriva da ljevica i liberalizam zapravo nemaju ništa zajedničko jer ljevici nije cilj povećavanje osobnih sloboda. Ljevica se u zadnje vrijeme diljem svijeta, pa tako i kod nas, zalaže za još veće ograničavanje slobode govora i kažnjavanje svojih političkih neistomišljenika, što je skroz antiliberalno.

Ne postoje, dakle, "lijevo-liberalne" vrijednosti, to je izmišljotina nekolicine "elitnih" lijevih novinara i političara koji možda ne žele priznati da su socijaldemokrati, žele sebi tepati da su liberali, a liberalne vrijednosti preziru.

Postoji, međutim, pravac u političkoj filozofiji koji se zove socijalni liberalizam. Taj je pokret u početku želio prelazak na socijalizam, ali mirnim putem i koristeći liberalne metode. Ludwig von Mises ih je teoretski u startu razbucao. Kasnije se socijalni liberalizam reformirao, kad je postalo jasno da je "mirna pretvorba u socijalizam" potpuna utopija, u nekakvu mješavinu politika koje nisu "ni tu ni tamo". Socijalni liberali su ponekad za državu, a ponekad za tržište, i to bez nekakvog dosljednog pravila, tako da kod njih nikada ne znate kakav će stav u ekonomskoj politici zauzeti. To je jako nedosljedna politička pozicija i zato socijalno-liberalne političke stranke u svijetu ne uspijevaju nikako. Ljudi jednostavno ne znaju što će dobiti i za što glasaju ako biraju takvu stranku!

Socijalni liberalizam, dakle, nije skup nekih vrijednosti jer socijalno-liberalne vrijednosti ne postoje. To je jednostavno izbor između socijaldemokracije i liberalizma. Malo ovo, malo ono. To rade vrlo nesigurni ljudi, često oni koji ne razumiju ni politiku ni ekonomiju, a žele u politici pridobiti glasove i liberala i socijalista. Ali onda, ako uđu u vladu, ubrzo će iznevjeriti barem jednu od te dvije skupine svojih glasača, a vrlo lako moguće i obje.

Liberali u Europi se smatraju centrom i desnim centrom. Nema nijedne zemlje gdje se liberali smatraju ljevicom ili koaliraju s ljevicom. S druge strane, koalicije s konzervativnom desnicom su vrlo česte. To nije slučajno. Konzervativci u zapadnoj Europi su zapravo liberalni konzervativci, vrlo lako prilagodljivi promjenama i spremni na ustupke u svjetonazorskim pitanjima, a u ekonomskim pitanjima se slažu s politikom liberalizma. Takve koalicije jako dobro funkcioniraju u Danskoj, Nizozemskoj i Norveškoj, a do prije nekoliko godina dugo je bila na vlasti i konzervativno-liberalna koalicija u Švicarskoj i na Novom Zelandu.

Političari i novinari bi se trebali malo informirati da ne truju javnost ovakvim gluparijama i ne zbunjuju ljude bezveze. Ako ne možete prihvatiti liberalne vrijednosti, to je sasvim OK, ali onda prihvatite činjenicu da niste liberali nego nešto drugo. A ako dijelite liberalne vrijednosti, onda trebate ponosno reći da ste liberal, a ne s figom u džepu maskirati to nekakvim "lijevo, socijalno" epitetima. Samo od sebe pravite komediju na taj način.