Vjerski portal Bitno.net je objavio tekst pod naslovom "Jesu li libertarijanizam i katoličanstvo spojivi?", a povod je da se "sve veći broj katolika oduševljava idejama libertarijanizma". U tekstu tako impliciraju da je Liberal.hr "portal koji vode libertarijanci i koji promovira libertarijanske stavove".

Iako je tekst korektan i odmjeren, za razliku od tekstova slične tematike koji dolaze iz krugova ljevičarskih medija, ipak se od samog početka do kraja provlači jedno sasvim krivo tumačenje ideja liberalizma.

Liberal.hr

Za početak valja istaknuti da Liberal nije libertarijanski portal, a koliko ja znam, većina autora na Liberalu se ne izjašnjava kao libertarijanci. Mi smo primarno zagovornici ekonomskih i osobnih sloboda, a to je klasični liberalizam. Libertarijanizam je pokret nastao tek 1970-ih u Americi na temelju klasičnog liberalizma, ali on danas okuplja ljude različitih svjetonazorskih profila (od anarhokapitalizma preko paleokonzervatizma do liberalizma).

Iako mi na Liberalu težimo zagovarati vrijednosti liberalizma, dopuštamo, pa čak i preferiramo različita razmišljanja i naši autori nemaju nekakvu čvrstu (i jedinstvenu) ideološku poziciju niti mislimo da je to potrebno. Naša misija je objasniti ljudima da su ekonomske i osobne slobode stup civiliziranog društva, napretka i mira. Iako mnogi libertarijanci dijele s nama ideje i stavove, ne može nas se okarakterizirati kao libertarijance, ponajprije što libertarijanstvo kao sam filozofski koncept nije toliko "ukalupljen" da bi se mogao smatrati homogenim pokretom.

U javnosti se stvorio dojam da su svi libertarijanci anarhokapitalisti koji zagovaraju odsustvo bilo kakvog državnog uređenja, što je pretjerana simplifikacija idejno vrlo širokog pokreta. Iz mog osobnog iskustva, većina libertarijanaca i ne zagovara odsustvo države tj. nisu anarhisti, već su bliži minarhizmu, ideji da država treba postojati, ali biti minimalna - baviti se uskim segmentom koji ne može funkcionirati pod privatnom inicijativom ili na apsolutno slobodnom tržištu, ponajprije da treba uspostaviti stabilan i pravedan pravni okvir po principima individualizma, slobode i zaštite provedbe dobrovoljnih ugovora.

Vjera i tržište

Tekst na katoličkom portalu počinje citatom Josepha Ratzingera (papa Benedikt XVI.) o tome kako bi nas "unutarnja logika tržišta trebala osloboditi upravo od ovisnosti o moralu onih koji sudjeluju u njemu", što je vrlo loša interpretacija onoga što tržište je. Unutarnja logika tržišta je oslobađajuća, to se slažemo, ali ona ne oslobađa od morala kao takvoga, ona jednostavno daje izbor i slobodu svim subjektima na tržištu da prema vlastitom nahođenju i vlastitim kriterijima određuju s kim će na tržištu ulaziti u interakciju. Tržište daje apsolutno pravo vjerniku da odbije interakciju, trgovinu ili poslovanje, s drugim subjektom jer se ne slaže s njegovim moralnim uvjerenjima. Liberal.hr je u nekoliko navrata branio takvo pravo, da se odbije tržišna interakcija na osnovu idejnih i/ili moralnih neslaganja.

Među rijetkima smo branili pravo prodavača da ne moraju nuditi svoje proizvode ako znaju da će se koristiti u svrhe za koje oni smatraju da su nemoralne. Tržište je u tom smislu sasvim oslobađajuće za sve vjernike, jer im omogućuje da nude svoje usluge po ključu kakav žele, moralnom ili drugom, a država je ta koja želi prisiliti ih na interakciju s onima s kojima ne žele biti u interakciji.

Liberalizam je jamstvo vjerske slobode

Dalje u tekstu se optužuju libertarijanci, a prema tonu teksta pretpostavljam da u to svrstavaju i Liberal.hr te sve zagovornike slobodnog tržišta, da apsolutiziraju privatno vlasništvo, a sve koji ga žele ograničiti nazivaju socijalistima. Apsolutno krivo. Privatno vlasništvo nije apsolutno, ono prestaje tamo gdje počinje tuđe privatno vlasništvo, tj. privatno vlasništvo ne smije ugrožavati na bilo koji način privatno vlasništvo drugih. Baš kao što ni osobne slobode ne smiju ograničavati i ugrožavati osobne slobode drugih. U tom kontekstu, upravo mi koji „apsolutiziramo privatno vlasništvo“ smo najveća garancija slobode i crkve i vjernika jer ne dopuštamo nikome, pa ni državi, da ugrožava vlasništvo ni crkve i vjernika, niti njihovu slobodu na prakticiranje vjere i vlastitih moralnih načela. Molio bih poštovanog autora da malo pogleda prošlost i vidi tko je to sve ukidao crkveno vlasništvo, vlasništvo vjernika, proganjao ih i zahtijevao i od crkve i njenih članova da se ponašaju kako oni ne žele te im otimalo vlasništvo. Mahom su to bili kraljevi, plemići, autoritatirni režimi, carstva i socijalistički režimi. Tko je onda najbolji jamac vlasništva i sloboda crkve i vjernika? Tako da ako mi „apsolutiziramo privatno vlasništvo“ to bi i crkvi i vjernicima trebalo biti drago jer garantira njihovu slobodu da žive po vlastitim moralnim pravilima na vlastitom vlasništvu. Također ne nazivamo svakoga tko nije apsolutni kapitalist da je „socijalist“, dajemo apsolutno pravo svima da organiziraju bilo kakve socijalne institucije u bilo koju svrhu, ali da ne prisiljavaju ostale da financiraju takve organizacije.

Upravo je Isus zagovarao osobnu odgovornost prema siromašnima, solidarnost, i mi se apsolutno s tim slažemo. Želimo da ljudi pomažu siromašnima i bolesnima, želimo da se organiziraju institucionalno da bi im pomagali, podržavamo svaku ulogu koju crkva ima u tom smislu, samo se zalažemo da to bude dobrovoljno. Nije li samo taj način istinsko milosrđe? Ako ste prisiljeni pomoći nekome od strane nekoga drugoga, jeste li vi stvarno milosrdni ili samo izvršavate ono na što ste prisiljeni? Možemo li zaista spoznati milosrđe ako ono ne dolazi od naše vlastite volje nego je rezultat prisile? Da, kršćanstvo, kapitalizam, klasični liberalizam i individualizam su apsolutno spojivi.  Na Liberal.hr smo nekoliko puta pokazali kako veće ekonomske slobode do većeg milosrđa, u smislu da ekonomski slobodnije zemlje imaju veći postotak ljudi koji volontiraju, doniraju i općenito pomažu potrebitima.

Kada citirate Ratzingera koji kaže da najveći problem koji su komunistički sistemi ostavili za sobom nije gospodarske naravi nego moralne, mi se s tim apsolutno slažemo - socijalizam uništava moralno tkivo ljudi i to smo dokazali s nekoliko statistika i istraživanja koji potvrđuju tezu. Ali da su stari komunisti postali liberali se ne možemo složiti, pa gdje su? Ti moralni problemi o kojima Ratzigner govori se još jako dobro vide u zemljama koje su izašle iz socijalizma, doslovno se vidi oštri prijelaz u brojnim prikazima koji se bave moralnim kategorijama kao doniranje, volontiranje i ostalo, između oduvijek liberalnog zapada i socijalističkog istoka. Želite reći da su „stari komunisti“ postali liberali i da su bivše socijalističke države danas najviše liberalne? Dokažite mi to, gdje to vidite? Niti su gospodarski slobodne, a pogotovo nisu slobodnije od Zapada, niti su slobodnije po osobnim slobodama. Jednostavno ta transformacija ne postoji, ma koliko ja poštovao Ratzingera kao teologa i intelektualaca moram reći da je ta teza promašena, da ne kažem izmišljena.

Pogrešne pretpostavke

Ratzinger također ne razumije ni kapitalizam, on govori o radikalnoj varijanti anarhokapitalizma koji ni većina libertarijanaca ne zagovara, a posebno nitko od autora na Liberalu ili klasičnih liberala. Nitko ne negira da ne postoje ograničenja logike ponude i potražnje, dapače moderna ekonomska liberalna teorija je savršeno svjesna ograničenja tržišta tj. „market failures“, i ja kao ekonomist apsolutno priznajem ta ograničenja. Tako da je i mišljenje da se liberali klanjaju apsolutnoj i nepogrešivoj moći „ponude i potražnje“ također pogrešno.

Adam Smith je tvrdio da je tržište nespojivo s etikom? Čekajte, mi govorimo o intelektualcu koji je, iako utemeljitelj ekonomije kao zasebne discipline, bio primarno moralni filozof, a kapitalno djelo mu se zove "Teorija moralnih osjećaja". Adam Smith nije tvrdio da je moral nebitan, on je o moralu najviše i razmišljao, nego je tvrdio da će slobodno djelovanje različitih individua na tržištu dovoditi i do najboljih rezultata s moralne strane, tj. da će sami rast sveukupnog bogatstva doprinijeti općem blagostanju, a to će samo po sebi biti čin milosrđa i solidarnosti jer će brojne izdignuti iz siromaštva i bijede. Najbolja milostinja koju nekome možete udijeliti da mu date mogućnost stalnog zaposlenja. To je puno korisnije i održivije ne samo s financijske nego i duhovne strane.

Nije li i efikasnije i moralno ispravnije podučiti čovjeka da lovi ribu umjesto da mu se jednom daruje riba? Nije li veće milosrđe i solidarnost na taj način nahraniti osobu za cijeli život, umjesto samo jednom?

U čemu je problem?

Predbacujete nam što smo za naslovnu sliku na Facebook stranici stavili nedavno preminulog osnivača Playboya. Ne vidim u čemu je problem. OK, čovjek nije bio vjernik ni konzervativac, ali zašto bi ta činjenica moralno ili bilo kako drugačije diskreditirala one koji podržavaju njegov rad? Mene kolege često zovu „konzervativni liberal“, a ja apsolutno nemam ništa protiv Hefnera. Hefner i njegov rad nikako ne ugrožava bilo čije pravo da bude konzervativac ili da živi po vjerskim načelima niti je to on ikada tražio. S druge strane, vjerske udruge su često tražile od njega da prestane s tim što je radio. Ovdje je riječ čisto o slobodi izbora. Sada ću malo ući u polje teologije, ali da li je iskrena vjera onoga koji je izabrao vjerovati i živjeti po načelima vjere, ili onoga koji to radi zbog toga što je prisiljen od strane određene institucije, bilo država ili crkva. Čija je vjera čišća? Je li Isus zagovarao širenje vjere mačem tj. prisilom ili propovijedanjem? Ako si prisiljen vjerovati, jesi li stvarno vjernik? Ili samo izvršavaš obrede koje drugi od tebe zahtijevaju prisilno, a bez da stvarno razumiješ bit i osjećaš što ti obredi predstavljaju? Temelj kršćanstva je uvjeravanje, a ne prisila. Temelj vjere je sloboda da izabereš hoćeš li vjerovati, a ne da prolaziš kroz obrede kao zombi samo zato što to „moraš“. Ako nema izbora, nema ni prave vjere. U tom smislu, sloboda je sasvim spojiva s katoličanstvom. Sloboda da vjeruješ srcem, jer nešto osjećaš i misliš, a ne prisila da izvršavaš obrede iz straha od nekakve kazne.

Liberali tvrde da je duša društva osobni interes, ali taj interes se uvijek mora manifestirati kroz suradnju jer je upravo uzajamna suradnja najbolji put za ostvarivanje individualnih interesa, no samo pod uvjetom da je ta suradnja uspostavljena na dobrovoljnim temeljima. Individua će sama znati kakva suradnja s drugima najbolje služi njenim osobnim interesima, a prisiljavanje na društvene kolektivne interakcije uvijek dovodi do sub-optimalnih rezultata, do manje koristi i za individue i društvo. Tako da mi ne negiramo kolektiv jer kolektiv ima smisla negirati koliko i fiziološke potrebe, i jedno i drugo su jednostavno dio ljudskog stanja, mi samo tvrdimo da najbolji kolektivi nastaju iz dobrovoljne suradnje individualnih interesa.

U smislu vjere, nije li vjera najjača tamo gdje su se vjernici dobrovoljno udružili u crkvene i druge vjerske organizacije, gdje su slobodom svoje volje odlučili da žive i djeluju po zajedničkim pravilima koja provode? I nije li to slijeđenje individualnih interesa, poziva svakog duha na zajedništvo sa svojim bližnjim, za ljubavi u vjeri? Nije li takva vjera puno jača od one isprazne prisilne, one koja prolazi kroz obrede jer to mora, a ne jer to želi? Vidite da sloboda znači i jaču vjeru. Na kraju krajeva, prema kršćanskom nauku Bog je ljudima dao slobodnu volju. Naravno da je Bog mogao držati sve ljude u pokornosti svojoj volji, kontrolirati njihove radnje i želje, kao lutke na koncu, ali on je ljudima dao slobodnu volju da ljudi sami odaberu vjeru, a ne da budu prisiljeni jer zna da je samo takva vjera iskrena i jaka.

Stoga se s Hefnerom možete ne slagati, ali prisiljavati njega ili bilo koga da se prisilno vodi vjerskim moralom je isprazno i uzaludno.

Socijalni nauk nije Sveto pismo

I samo još jedna napomena, socijalni nauk Crkve nije zadan Biblijom i nijednim svetim tekstom. On je rezultat promišljanja mnogih teologa o ekonomskim pitanjima i njihove poveznice s vjerskim. Apsolutno je moguće i to nikako nije hereza reći da oni puno toga nisu dobro shvatili, kao što sam ja u ovom tekstu ustvrdio za Ratzingera. Socijalni nauk Crkve nije Sveto pismo, ono je samo interpretacija. U tome smislu, kršćani nisu obavezni do kraja prihvaćati taj nauk jer je samo razmišljanje i upute, ne temelj vjere.

I bilo bi mi draže da je autor koristio vlastite misli, umjesto citirao razne autore. Naravno da moramo čitati mnoge mislioce da bi nešto shvatili, ali onda moramo to sami posložiti u svom umu i staviti na papir, posebno kritički. Jer tip teksta u kojima se najviše poziva na citate drugih nije istinski autorov. Bolje je možda bilo potpisati samog Ratzingera. Ne želim reći ništa loše, samo autora teksta s bitno.net želim potaknuti na samostalno razmišljanje jer samo tako stvarno shvaćamo ideje, sebe, i samo tako istinski vjerujemo, usudim se reći.